✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Žena je izgubila bivšeg supruga. Godinama nisu živjeli zajedno, ali zajedno su proveli gotovo dvadeset godina života i odgojili djecu. Kada je čula vijest o njegovoj smrti, rasplakala se. Nedugo zatim čula je rečenicu: „Pa vi ste odavno razvedeni.“
Kao da razvod briše sve što je nekada postojalo.
Nekoliko dana prije vjenčanja mladoj je ženi iznenada umro zaručnik. Nije bila supruga, nije bila udovica. Ljudi nisu znali kako joj izraziti sućut. Kao da njezin gubitak nije bio društveno prepoznat.
Ponekad ljudi ne pate samo zbog onoga što su izgubili. Pate i zato što imaju osjećaj da nemaju pravo žalovati.
Upravo je takve situacije psiholog Kenneth Doka opisao pojmom nepriznata tuga. Riječ je o gubicima koji su za osobu stvarni i bolni, ali ih okolina ne prepoznaje ili ne smatra dovoljno važnima da bi im dala mjesto koje zaslužuju.
Ponekad je odnos bio skriven od drugih. Dugogodišnja ljubavna veza koju nitko nije znao, izvanbračna ili tajna ljubav, nakon smrti jedne osobe ostavlja drugu bez prava na javnu tugu. Psihologija pritom ne procjenjuje moralnost odnosa, nego emocionalnu privrženost. Dok obitelj prima izraze sućuti, osoba koja je godinama voljela u tišini često nema kome reći što je izgubila. Ne može otvoreno žalovati, a ponekad ni doći na sprovod. Bez obzira na to kako drugi moralno procjenjuju taj odnos, emocionalni gubitak može biti stvaran i dubok.
Nepriznata tuga može nastati iz različitih razloga. Ponekad društvo ne priznaje odnos. To se događa nakon smrti bivšeg partnera, bliskog prijatelja, mentora ili osobe s kojom smo bili u vezi, a drugi za taj odnos nisu znali ili ga nisu priznavali. Mrtvorođeno dijete, gubitak kućnog ljubimca, neplodnost ili gubitak zdravlja mnogi još uvijek doživljavaju kao nešto što bi čovjek trebao „preboljeti“ bez veće tuge. A ponekad se ne priznaje ni osoba koja tuguje. Kao da netko nema pravo žalovati zato što nije bio službeni supružnik, biološki roditelj ili član „prave“ obitelji.
Zato ljudi često čuju rečenice koje, iako možda nisu izrečene sa zlom namjerom, dodatno produbljuju bol.
„Vrijeme je da kreneš dalje.“
„Barem niste bili dugo zajedno.“
„Možeš imati drugo dijete.“
„Bio je to samo pas.“
„Pa vi ste se već odavno razveli.“
Takve rečenice ne umanjuju samo gubitak. One umanjuju pravo osobe da osjeća ono što osjeća.
U tome i jest posebna težina nepriznate tuge. Čovjek ne mora objašnjavati samo svoju bol nego i dokazivati da ona uopće postoji.
S vremenom mnogi počnu sumnjati i u vlastite osjećaje. Pitaju se pretjeruju li, jesu li preslabi ili bi već trebali nastaviti dalje. Ponekad nam pravo na tugu ne uskrati okolina nego mi sami. Uspoređujemo svoj gubitak s tuđim i govorimo sebi: „Drugi prolaze kroz mnogo gore stvari“, „Nismo bili dugo zajedno“, „Bio je to samo pas.“ Tako bol postaje dvostruka – prvo zbog samog gubitka, a zatim zbog osjećaja da nemamo pravo žalovati.
Za razliku od smrti bliskog člana obitelji, za mnoge od tih gubitaka ne postoje rituali. Sprovodi, komemoracije i izrazi sućuti ne postoje samo zbog osobe koja je umrla. Oni pomažu živima da zajedno priznaju da se dogodio gubitak. Kada takvih rituala nema, čovjek često ostaje sam sa svojom tugom.
Kada takvih rituala nema, ponekad ih moramo stvoriti sami. Napisati pismo koje nikada nećemo poslati. Posaditi stablo. Zapaliti svijeću. Otići na mjesto koje nam je bilo važno. Takvi postupci možda neće promijeniti ono što se dogodilo, ali mogu dati prostor osjećajima koji nisu dobili priznanje od okoline.
Kada okolina ne priznaje naš gubitak, ne ostajemo samo bez podrške drugih ljudi. Ostajemo sami sa svojom tugom.
Ne određuje društvo koliko je neki gubitak velik.
O tome odlučuje mjesto koje je ta osoba, odnos ili životna uloga zauzimala u našem životu.
Tuga ne traži dopuštenje da postoji. Ona postoji zato što je nešto bilo važno.