✍️ Tea KEMEŠIĆ
Kad ljudi danas gledaju moje videe iz Vijetnama, najčešće kažu isto – kako mi je tamo super i kako samo putujem. I stvarno, izvana to često tako i izgleda. Ali ono što se ne vidi su prvi mjeseci, oni u kojima ništa nije bilo jednostavno, a sve novo istovremeno i uzbudljivo i previše.
Danas mi se taj početak čini kao neka druga priča, gotovo kao tuđe sjećanje, ali tada je sve bilo novo, glasno i pomalo preplavljujuće. Prilagodba nije došla odjednom – više je to bio niz malih sudara sa stvarnošću, svakodnevnih situacija koje su me polako učile kako ovdje život zapravo funkcionira. Da me tada netko pitao hoću li u toj zemlji ostati gotovo deset godina, vjerojatno bih mu rekla da nema šanse.
Prvih mjesec dana bilo je jedno veliko prilagođavanje. Sve što je moglo poći po krivu, nekako je pošlo. Danas se svemu tome smijem, ali tada mi baš i nije bilo do smijeha. Bila sam prvi put sama izvan Europe, u zemlji čiji jezik nisam razumjela, okružena ljudima s kojima sam se jedva mogla sporazumjeti i potpuno izvan svoje zone komfora.
Već prvi dan potpisala sam ugovor za školu. Bila sam toliko umorna da sam jedva pratila što potpisujem, a prije dolaska obećali su mi nekoliko dana treninga kako bih upoznala školu i način rada. Trening se, međutim, nikad nije dogodio. Već sljedeće jutro stajala sam sama pred razredom. Bez pripreme, bez promatranja nastave i bez ikoga tko bi mi pokazao kako stvari funkcioniraju. Jednostavno su me bacili u vatru.
Isti taj dan, kad sam potpisala ugovor za školu, predala sam im i svoju putovnicu. To mi je tada bilo pomalo neobično, ali u Vijetnamu je to sasvim uobičajena praksa jer poslodavcu putovnica treba nekoliko tjedana kako bi riješio radnu dozvolu. Nisam tome pridavala previše pažnje jer nisam ni slutila da će mi upravo ta putovnica ubrzo postati najveći problem.
Nakon otprilike mjesec dana shvatila sam da posao nije ni približno onakav kakvim mi je bio predstavljen. U međuvremenu sam upoznala druge strane učitelje i saznala da mogu pronaći puno bolji posao, imati veću plaću i živjeti bliže centru grada umjesto gotovo sat vremena udaljeno od svega. Kad sam rekla da želim dati otkaz, menadžerica škole rekla mi je da mi neće vratiti putovnicu ako odem ili da će mi zadržati 70 posto plaće.
To mi je bio ogroman šok. Nisam znala što napraviti. Kontaktirala sam AIESEC u Osijeku, ali i njihove urede u drugim državama, imala nekoliko sastanaka s menadžericom škole i gotovo mjesec dana pokušavala pronaći rješenje. Na kraju sam ipak uspjela dobiti svoju putovnicu natrag i dogovoriti otkazni rok. Život me i prije naučio da se za neke stvari moraš izboriti sam i da odustajanje rijetko kad donese nešto dobro. Mislim da mi je upravo to tada najviše pomoglo.
Već prvi radni dan dogodila se još jedna situacija kojoj se danas od srca nasmijem. Javili su mi da će poslati vozača po mene. U mojoj glavi to je značilo automobil pa sam obukla košulju i usku poslovnu suknju. Nekoliko minuta kasnije ispred zgrade se zaustavio vozač na skuteru. Tek tada sam shvatila da u Vijetnamu “vozač” gotovo uvijek znači vozač skutera. Mislim da smo se i on i ja jednako namučili dok sam se pokušavala popeti na skuter u toj suknji.
Prilikom silaska napravila sam još jednu početničku pogrešku. Dotaknula sam vreli auspuh i zaradila opeklinu na nozi. Kasnije sam saznala da za to postoji čak i naziv – Saigon kiss. Kažu da ga prije ili kasnije dobije gotovo svaki stranac koji se preseli u Ho Chi Minh City.
Ni život izvan posla nije bio puno jednostavniji. Škola nije bila baš iskrena oko lokacije smještaja pa sam završila u dijelu grada gdje gotovo nitko nije govorio engleski.
Osim moje cimerice iz Rusije, u kvartu nije bilo drugih stranaca pa smo vrlo brzo postale svojevrsna atrakcija. Gdje god bismo prošle, ljudi bi nas zaustavljali, mahali nam, htjeli se fotografirati s nama ili bi nas samo promatrali s iskrenom znatiželjom. U početku mi je to bilo simpatično, ali s vremenom shvatiš koliko je čudno stalno biti netko koga ljudi primjećuju samo zato što izgleda drugačije – visina, boja kože, odjeća, sve je bilo nešto što je privlačilo pažnju na način na koji to u Europi nikad nisam doživjela. Ponekad sam imala osjećaj da sam stalno “vidljiva”, čak i kad sam samo htjela neprimjetno proći ulicom.
Stan u kojem sam živjela nalazio se preko puta tržnice koja je radila cijelu noć jer su ondje pakirali voće i povrće za supermarkete. Kamioni, galama i istovar robe trajali su gotovo do jutra. Uz jet lag gotovo uopće nisam spavala.
Nakon nekoliko dana osjećala sam se toliko loše da sam odlučila otići u bolnicu. Nije mi bilo ništa ozbiljno, jednostavno me sustigao umor. Nisam spavala, a ni hrana mi u početku nije odgovarala. U mom susjedstvu postojala je samo jedna mala trgovina u kojoj se moglo kupiti mlijeko, jaja i instant rezanci. Restoran pokraj zgrade imao je jelovnik isključivo na vijetnamskom, a oni koji su ikad pokušali prevesti vijetnamski Google Translate-om sigurno znaju da rezultat često nema baš puno smisla. Tako sam prvih nekoliko tjedana hranu doslovno naručivala naslijepo.
Ponekad bih dobila nešto što mi je bilo jestivo, ali daleko od toga da bih rekla da je ukusno, a ponekad nešto što ni danas ne znam što je točno bilo. Iskreno, u tom periodu mi je i njihova poznata hrana bila potpuna enigma. Sjećam se da mi je tada čak i Bò Kho, poznati goveđi gulaš, bio presladak i prejak. Danas ga obožavam, ali tada mi jednostavno nije “sjedao”, dok sam s vremenom pronašla mjesta gdje ga pripremaju na način koji mi više odgovara.
Ipak, među svim tim nepoznatim okusima, pamtim jedan mali trenutak kad sam šetala susjedstvom i odjednom osjetila miris roštilja koji je dolazio iz lokalnog restorana. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam bila najsretnija osoba na svijetu. Danas mi je to smiješno, ali tada su takve sitnice stvarno značile.
Danas, potpuno druga priča – obožavam vijetnamsku hranu. Cơm tấm, odnosno “broken rice” s mesom s roštilja i povrćem, mi je jedan od najdražih obroka i nešto što bih mogla jesti stalno. Valjda se čovjek stvarno s vremenom navikne na sve, pa čak i na okuse koji su ti u početku bili potpuna nepoznanica.
Na posao sam prvih šest mjeseci odlazila Grab skuterom, azijskom verzijom Ubera. To je uglavnom funkcioniralo dobro, ali bilo je dana kad bih kasnila na posao jer vozač nije mogao pronaći moju adresu ili se zbog jezične barijere nikako nismo uspijevali pronaći. Znalo se dogoditi da ja stojim na jednoj strani ulice, on na drugoj, a nijedno od nas ne zna objasniti gdje se zapravo nalazi.
Nakon šest mjeseci rekla sam sama sebi da je dosta i odlučila unajmiti vlastiti skuter. Bila sam puna samopouzdanja sve dok nisam stigla do prvog velikog kružnog toka.
Ako nikad niste vidjeli kružni tok u Vijetnamu, pokušajte zamisliti stotine skutera, automobile, autobuse i kamione koji istovremeno ulaze i izlaze iz njega iz svih mogućih smjerova. Pravila postoje, ali čini se da ih svatko tumači na svoj način. U tih nekoliko dana uspjela sam nekoliko puta lagano udariti druge skutere, nekoliko puta su drugi udarili mene i vrlo brzo sam zaključila da je možda ipak pametnije vratiti se na Grab prije nego što poginem u tom prometu.
I stvarno sam odustala od vožnje. Sve dok nekoliko mjeseci kasnije nisam otišla sama na putovanje na jedan tajlandski otok. Tamo gotovo da nije bilo prometa, a riječ je o drugom najvećem otoku Tajlanda, koji je jednostavno prevelik da bi ga se obišlo pješice. Da nisam unajmila skuter, vjerojatno ne bih vidjela ni pola mjesta koja sam kasnije istražila, pa sam ga na kraju odlučila unajmiti. To je bio prvi put da sam se stvarno opustila i počela uživati u vožnji, bez onog konstantnog straha i napetosti.
Kad sam se vratila u Vijetnam, skupila sam hrabrost i ponovno sjela na skuter. Ovoga puta više nije bilo odustajanja – i nekako se sve posložilo, samo je trebalo malo vremena da se naviknem i steknem sigurnost.
Danas ne mogu zamisliti život bez skutera. Obožavam taj osjećaj slobode, vjetra u kosi i vožnje kroz gradski kaos. Sigurna sam da ću ga voziti gdje god jednog dana budem živjela.
Kad danas razmišljam o tom prvom mjesecu, shvatim da sam tada imala osjećaj kao da mi se događaju samo loše stvari. A zapravo su upravo te situacije postale uspomene koje danas gledam s osmijehom. Da sam tada odustala i vratila se kući, nikad ne bih doživjela sve ono zbog čega sam se kasnije zaljubila u Vijetnam – ljude koje sam upoznala, mjesta koja sam obišla, prijateljstva koja i dalje traju i život koji sam tamo izgradila.
Mislim da je to možda i najveća lekcija cijele priče. Kad se preseliš na drugi kraj svijeta, neće sve od prvog dana biti savršeno. Bit će trenutaka kad ćeš poželjeti odustati, ali ponekad treba samo malo više vremena da se stvari poslože. U mom slučaju, to “još malo” na kraju se pretvorilo u gotovo deset godina života tamo.
Vijetnam je za mene bio prvi dublji susret s Azijom i mjesto koje me naučilo koliko su granice u glavi često samo rezultat onoga što poznajemo. Na početku je sve djelovalo teško razumljivo, ali s vremenom sam otkrila njegovu bogatu kulturu, srdačne ljude i ljepotu jednostavnog života.
NAPOMENA:
Želite li vidjeti još više prizora iz Vijetnama, svakodnevicu iz zemlje u kojoj Tea živi već devet godina te fotografije i priče koje ne stanu u putopis, možete je pratiti na društvenim mrežama. Na Facebooku je pronađite pod nazivom Vietnam Nomad, a na Instagramu na profilu wandering_teaa. Čitamo se u idućem nastavku putopisnog serijala “S Teom (p)o Vijetnamu”!