✍️ Tea KEMEŠIĆ
Kad sam prije gotovo devet godina došla u Vijetnam, trebalo mi je neko vrijeme da pohvatam sve te male stvari koje su ovdje potpuno normalne, a meni su u početku bile prilično neobične. Danas neke od njih više ni ne primjećujem, neke su mi i dalje simpatične, a neke sam, na vlastito iznenađenje, s vremenom i sama počela raditi. Od nošenja pidžame u trgovinu i spavanja usred radnog dana do skutera sa samo jednim retrovizorom – evo nekih vijetnamskih navika koje su mi se posebno urezale u svakodnevni život.
Pidžama nije samo za spavanje
Kod nas se ljudi često presvuku i za brzinski odlazak do trgovine, a mnogi će prije izlaska barem na trenutak razmisliti izgledaju li dovoljno pristojno. U Vijetnamu je odnos prema odjeći puno opušteniji. Ako treba samo skočiti do trgovine, otići na tržnicu ili pokupiti dijete iz škole, nema posebnog sređivanja – pidžama je sasvim prihvatljiva.
Zato nije neobično usred dana na ulici vidjeti nekoga u pidžami, Crocsicama ili japankama, kako obavlja svakodnevne stvari kao da je to najnormalnija odjevna kombinacija. Pidžame su često šarene, s cvjetićima ili raznim uzorcima, pa ujutro ponekad izgleda kao da je pola kvarta upravo izašlo iz kreveta i krenulo po doručak.
Meni je upravo ta neopterećenost jedna od simpatičnih stvari koje sam primijetila u svakodnevnom životu ovdje.
Maska je dio svakodnevice
Dok smo u Hrvatskoj maske uglavnom vezali uz pandemiju, u Vijetnamu su one odavno dio svakodnevnog života. U milijunskim vijetnamskim gradovima zrak zna biti prilično zagađen pa maska mnogima služi kao sasvim uobičajena zaštita dok se kreću gradom. A tu je i jako sunce od kojeg se mnogi pokušavaju zaštititi koliko god mogu.
Svijetla se koža u Vijetnamu smatra lijepom i poželjnom pa zaštita od sunca nije samo pitanje zdravlja. Mnogi se jednostavno žele što više zaštititi od tamnjenja. Zato ćete na ulici često vidjeti ljude potpuno prekrivene: maska preko lica, rukavi preko ruku, jakna zakopčana do vrata, a ponekad i kapuljača preko svega toga.
Vijetnamcima je zato teško razumjeti našu opsesiju preplanulim tenom. Kad im kažem da se u Europi ljudi namjerno izlažu suncu i odlaze u solarij kako bi potamnili, gledaju me začuđeno.
Maske se nose i u trgovinama, bankama, školama i bolnicama, pa čak i u klimatiziranim prostorima gdje zagađenje više nije razlog.
Skuteri s jednim retrovizorom i vožnja po stazi
Vijetnamski promet ima dovoljno pravila koja će vam na prvi pogled biti nejasna, a jedno od njih možda ćete primijetiti čim sjednete na skuter – mnogi skuteri imaju samo lijevi retrovizor. Prema vijetnamskim propisima dovoljan je jedan retrovizor i mora biti postavljen s lijeve strane.
Zašto baš lijevi? U Vijetnamu se druga vozila uglavnom pretječu s lijeve strane pa je lijevi retrovizor važniji. A kada uzmete u obzir da se u Ho Chi Minh Cityju u prometnoj gužvi ponekad borite za svaki centimetar prostora, brzo postane jasno zašto bi vam desni retrovizor više smetao nego pomagao. Skuteri prolaze toliko blizu jedni drugima da nije rijetkost da bi njime jednostavno zapeli za drugog vozača.
I onda dolazimo do još jedne scene koja je dio svakodnevice velikih vijetnamskih gradova – skuter na stazi. Kada se promet potpuno zakrči, vozači se ponekad popnu na stazu i nastave voziti između pješaka, drveća i ulaza u trgovine. Naravno, nije legalno, ali u trenutku kada se promet jedva pomiče, nekima je to jednostavno najbrži način da se probiju nekoliko stotina metara dalje.
Sve se zatvara u pauzi za ručak
Ako se oko podneva nađete u Vijetnamu, nemojte se iznenaditi ako odjednom primijetite da su neka vrata zatvorena, svjetla ugašena, a ljudi nema.
Velik broj ljudi u Vijetnamu radi dvokratno, pa se radni dan često prekida oko podneva i nastavlja ponovno poslijepodne. Od otprilike 11 do 13 sati zatvaraju se brojne trgovine, restorani, banke i drugi manji poslovni prostori. Umjesto brzog ručka i povratka na posao, sasvim je normalno otići kući, ručati i malo odspavati. Nerijetko spavaju i u uredima, ako treba i na podu ispod radnog stola.
I u školama djeca nakon ručka spavaju u učionicama, a na ulicama se mogu vidjeti ljudi kako spavaju na svojim skuterima, koristeći pauzu da uhvate malo sna prije nego što ponovno krenu na posao.
Nesretni broj 13
Broj 13 smatra se nesretnim i u Vijetnamu, baš kao i kod nas. Razlika je u tome koliko se to vjerovanje vidi u svakodnevnom životu. Mnoge zgrade jednostavno nemaju 13. kat, pa ćete nakon 12. često vidjeti 12A. Isto vrijedi i za neke škole – u školi u kojoj radim, primjerice, ne postoji učionica broj 13.
U nekim se zgradama preskaču i brojevi 4 ili 7, koji se također smatraju nesretnima.
Jako vole slatko
Ako u Vijetnamu naručite sok od naranče ili kavu s mlijekom, pripremite se na to da će vjerojatno biti puno slađi nego što ste navikli. Posebno na jugu u sokove često dodaju šećer, dok se vijetnamska kava tradicionalno priprema s kondenziranim mlijekom.
Koliko vole slatko možda najbolje pokazuje mlijeko u trgovinama. Možete pronaći svježe mlijeko sa šećerom, s manje šećera ili bez šećera. Ali šećer nije rezerviran samo za piće. Na jugu Vijetnama neka jela, poput phởa ili bò khoa, također mogu imati primjetno slađi okus nego što biste očekivali.
Lijekovi se kupuju na komad
Jedna stvar koja mi se posebno sviđa u Vijetnamu je što ljekarne prodaju lijekove na komad, što znači da ne morate kupiti cijelu kutiju nego točno onoliko tableta koliko vam treba. Meni je to baš praktično jer kod kuće gotovo svi imamo onu jednu ladicu punu lijekova: kutije koje stoje mjesecima, neke i godinama, a na kraju ih pola bacimo jer im istekne rok trajanja.
Rijetko se plaća gotovinom
U Vijetnamu gotovo nikad ne nosim novčanik sa sobom jer se gotovina sve manje koristi. Većina lokalaca plaća mobitelom, najčešće skeniranjem QR koda. Oni su doslovno posvuda – u trgovinama i restoranima, ali i kod malih uličnih prodavača. Osim toga, često se plaća i različitim aplikacijama ili beskontaktno, pa je mobitel uglavnom sve što mi treba.
Zanimljivo je i to da trgovine ponekad zaokruže račun na manji iznos. Ako račun, primjerice, iznosi 420.900 donga, često ga zaokruže na 420.000. S obzirom na to da su se prije nekoliko godina iz uporabe povukle manje novčanice, tih nekoliko stotina donga često se zanemari.
Vrata su često otvorena
U Vijetnamu je sasvim normalno držati otvorena vrata kuće, stana, trgovine, a ponekad čak i liječničke ordinacije. To ima veze i s njihovim načinom života. U tradicionalnim vijetnamskim kućama dnevni prostor često je okrenut prema ulici, a otvorena vrata omogućuju više zraka i svjetla, ali i lakšu komunikaciju sa susjedima i ljudima koji prolaze. Granica između privatnog i javnog prostora ovdje je jednostavno malo drugačija.
Upravo zbog ovakvih sitnica mi život u Vijetnamu nikad nije dosadan. Nakon gotovo devet godina još uvijek postoje stvari koje me nasmiju, iznenade ili natjeraju da pomislim: „Da, ovo je baš vijetnamski.” A onda postoje i one koje sam toliko usvojila da mi je potpuno normalno kupiti mlijeko sa šećerom, platiti ručak skeniranjem QR koda ili ostaviti vrata stana otvorena.
Valjda tako i nastane osjećaj da negdje stvarno živiš, a ne samo boraviš. Počneš usvajati male navike, prestaneš primjećivati ono što ti je nekad bilo neobično i tek povremeno, kad se vratiš kući, shvatiš koliko si se zapravo navikla na neki potpuno drugačiji način života.
NAPOMENA:
Želite li vidjeti još više prizora iz Vijetnama, svakodnevicu iz zemlje u kojoj Tea živi već devet godina te fotografije i priče koje ne stanu u putopis, možete je pratiti na društvenim mrežama. Na Facebooku je pronađite pod nazivom Vietnam Nomad, a na Instagramu na profilu wandering_teaa.
Čitamo se u idućem nastavku putopisnog serijala “S Teom (p)o Vijetnamu”!