✍️ Ivan GRIGIĆ – Šinko
Ako ste jučerašnje popodne proveli u blizini Lenija, mogli ste čuti kopanje koje je trajalo do dugo u noć.
Ne, nisu to nisu bili bageri koji rondaju po parku, to je bilo kopanje po uspomenama svih onih koji su došli na Dan otvorenih vrata HNK Lokomotiva 1918 Vinkovci.
Stara, dobra vinkovačka Lokomotiva odlučila je širom otvoriti kapiju i ugostiti sve koji se ovdje osjećaju kao domaći; roditelje i djecu, nogometaše i trenere, navijače i skitnice, bivše i sadašnje…
Jučer se na mjestu sreće, kultnoj Lokomotivi, okupila šarolika postava; bivši igrači koji još uvijek tvrde da ih je sudac ubio one davne ’84., treneri čije su glasnice ostale uz teren negdje u jesen devedeset i neke, momci koji sad nose dres ove institucije, klinci koji još uvijek ne znaju pravo zavezati kopačke…
I svi su uživali!
Kada u Vinkulji izgovoriš ime „Lokomotiva“, kao nekom čarolijom možeš osjetiti miris ugljena, pruge i čiste nostalgije, stare drvene tribine, vlažne svlačionice i dva broja većih, od seniora naslijeđenih, kopački.
To je ta tradicija koju ne možeš prepisati, kupiti niti umjetno napraviti, a ako se veličina kluba mjeri po količini ljudi koji ga vole, naša Lokomotiva je veliki klub!
Stvorena je atmosfera zbog koje se opet vjeruje u lokalni nogomet, a ova parnjača bogate prošlosti, sudeći po broju klinaca koji su jučer šprintali ponosno noseći plavo-bijele boje, ima itekako svijetlu budućnost.
Razmišljajući kako završiti tekst, s obzirom na odličan položaj stadiona, sinula mi je rečenica :
Lokomotiva – klub iz srca grada.
Ili ipak nešto kraće:
Lokomotiva – klub iz srca.
