JAPAN 3. DIO Pijesak, suze i Miki Rapajić

✍️ Ivan GRIGIĆ – Šinko 

ČITALI STE:

Četvorka u sastavu Tile, Pančo, Kaja i vaš kolumnist stižu u Japan na Svjetsko prvenstvo u nogometu https://budica.info/japan-povratak-u-buducnost/, prvu večer spavaju na tokijskim ulicama bez plana i programa, ali s džepovima punim nade, ruksacima optimizma i urođenim vinkovačkim genom za preživljavanje.

Zbunjeni poput Dabre u studentskoj referadi, dignuli smo glave i ugledali – Miho!

– Konićiva – ponovila je podjednako uzbuđeno, oduševljena što nas ponovno vidi.

„Konićiva“ inače na japanskom znači „je l’ moguće da sam vas pronašla u gradu od 35 milijuna stanovnika“, a ponekad (kad kažem „ponekad“ mislim „uvijek“) služi da se poželi „dobar dan“.

– Ja blinula gdje vi, ja blinula gdje vi… – ponavljala je, ne skrivajući sreću, kao da gleda davno izgubljenu rodbinu iz Hiroshime.

Iskreno smo se obradovali poznatom licu i onako gladni, umorni i nervozni sa oduševljenjem pozdravili ideju da odemo kod njenog prijatelja u gajbu.

Tokijska podzemna je , kao i većina stvari tamo, perfektno ustrojena, točna, čista i, što je možda i najbitnije, nisu strogi u kontroli karata.

Stvarno, tko bi se švercao u tokijskoj podzemnoj? Hmmmm, da, o tome nešto kasnije…

Kod Nobua, prijatelja sa stanom (na engleskom „man with the stan“) stižemo za nekih 50-ak minuta po njihovom vremenu, a taj simpa lik se gotovo ispričavao što nas ne može bolje ugostiti.

Pošto je tekao četvrti dan našeg netuširanja, prvo detaljno obavismo higijenu. Svaki posebno, da ne bude zabune…

Preporođeni i mirišljavi, jedemo zanimljiv japanski obrok sačinjen od glavnog jela koje nisam skužio šta je i deserta isto.

Kaja i ja uživamo u neobičnom japansko specijalitetu furenchi furai, krumpiru izrezanom na tanke štapiće, prženom u ulju i posoljenom. Nevjerojatno, zar ne? 📸PRIVATNI ALBUM

Umor nas je ozbiljno svezao, kljucali smo da bi nam pozavidio i pokojni Goran da je, kojim slučajem, živ, ispričali smo se za svoj umor i, iako je još bilo prijepodne, pristojno polijegali na pod…

Mnogi od vas pamte „najbolje ovo“ ili „najbolje ono“, najdraži film, događaj ili utakmicu, ali sam siguran da se samo rijetki sjećaju kada su se u životu najbolje naspavali.

Dakle, bez ikakve dvojbe: srijeda, 05. lipnja 2002.!!!

Nismo se pomakli tih desetak sati (osim kad mi je Tile uzeo jastuk), probudismo se taman pred kraj meča Njemačka – Irska, svjedočili Keanovom „score the equalizer“  https://www.youtube.com/watch?v=VIexE4B1GHY i nastavili sovit.

Mokuyoubi 06. lipnja

„Na tokijsko jutro, sneno i mutno…“, pjevušio sam u futurističkoj kupaonici malenog stana, perući zube dva puta (!?) jer ‘ko zna kad će opet biti prilika.

S ruksacima na leđima, ljubimo našeg zbunjenog domaćina, poklanjamo mu dres i šal repke te odmorni, City (čitaj: siti!) i mirišljavi radimo ono što bi svak’ normalan napravio u jednom od najuzbudljivijih svjetskih gradova: besciljno skitamo!

„Nije sretan ‘ko malo treba, sretan je onaj ‘ko puno ima…“, Ili tako nekako 📸PRIVATNI ALBUM

RELATIVNO ZANIMLJIV PODATAK: prijestolnica Japana je te 2002. godine nosila titulu najvećeg, najmodernijeg i najskupljeg grada u Sunčevu sustavu.

Dan provodimo razjapljenih usta i očiju otvorenih poput vinkovačkog McDonald’sa; čudimo se svemu i svačemu i paralelno planiramo kako stići u stotinjak kilometara udaljenu, čak i za hrvatske pojmove „obližnju“, Kashimu, gdje u subotu igramo protiv Italije.

Moja ideja da stopamo odbijena je jednoglasno (čak sam i ja glasao protiv), sjedamo na bus i kasno navečer stižemo u Kashimu, općina Ibaraki.

Ionako fantastičan dan naglo postaje još bolji kad nam taksist na busnoj priopćava kolosalnu vijest; za hrvatske navijače organiziran je besplatan smještaj u bungalovima na plaži!

I ne samo to; ljubazno se ponudio odvesti nas tamo, što mi, da ne uvrijedimo čovjeka, nevoljko prihvaćamo .

Dolazimo u kamp oko trice ujutro, smještamo se u simpatičnih desetak kvadrata limene kućice, nismo još ruksake ostavili kadli netko zakuca na vrata:

– Gdje ste, Ultrasi, jebem li vam selo vaše malo?!

Žile i Kruno, dva Vinkovčanina, poželješe nam dobrodošlicu…

Krunu sam znao s Kanovaca, momak stariji od mene tri godine, zauvijek ću ga pamtiti po dvije stvari; kod njega sam prvi put čuo Priču o Vasi Ladačkom i nepovratno se zaljubio u Đoleta te odigrao prve kompjuterske igrice na njegovu ZX Spectrumu.

Žileta nisam poznavao i najviše bih volio da je tako i ostalo. Zajebavam se, strašan lik, pravi vinkovački mangaš sa svim forama, doskočicama i shemama, igrače poput njega bi trener Cico Vukušić opisao rečenicom „premazan je svim mastima… I još ima totmasti pod pazuhom!“

Živko Kovačević Žile (bijele patike) i Krunoslav Lenđer Kruno razmišljaju kako s Funkcijom 13 parirati brzorastućem Microsoftu. 📸 PRIVATNI ALBUM

Kako to obično biva, komšije su čule galamu pa za Krunom i Žiletom u goste nam svraća Knjaz…pa purgeri…Riječani…Berlinci…svi! Kreće i pjesma, pivo pa još glasnija pjesma…

Dan završava kupanjem u Tihom oceanu, koji je tu noć bio sve samo ne tih…

Kinyoubi 07. lipnja

U iščekivanju sutrašnje tekme, dan kratimo lutajući po simpatičnoj Kashimi, družeći se s ostalim Hrvatima u logoru te kasnonoćnom navijačkom utakmicom.

I jutarnjem kupanju u oceanu, naravski…

„Mukte je i sirće slatko“. Naš smještaj izvana… 📸 PRIVATNI ALBUM
…i iznutra 📸 PRIVATNI ALBUM

Doyobi 08. lipnja

Tekma s Italijom mi se i nakon 24 godine nalazi na visokom 4. mjestu najdražih utakmica svih vremena što nije mala stvar, otprilike kao kad kažeš da si 14. najzgodniji frajer u Novom Selu.

Već smo tu večer shvatili da svjedočimo povijesti:

dva regularna gola ukradena Talijanima, Olina epska borba s tekstilom zbog kojeg je sigurno pao i neki otkaz u Nikeu, Mikijev dragulj uz Materazzijevu pomoć i pobjeda od 2:1!

A da vam dočaram koga smo to pobijedili, htjedoh izdvojiti tri talijanska nogometaša pa izabrah Tottija, Vierija i Zambrottu… Međutim, gre’ota bi bila ne spomenuti one anonimuse u obrani: Buffona, Panuccija, Cannavara, Nestu, Maldinija… A na klupi Materazzi, Montella, Delvecchio, Inzaghi, Gattuso, Del Piero…

Uplakani od sreće, u sekundi zaboravljamo na sve nebitne pizdarije poput hrane, financija, puta za Yokohamu, krova nad glavom, Ekvadora i kroničnog umora…

O tome ćemo misliti sutra, sutra je novi dan!

Ne postoji puno fotografija na kojima sam uvjerljivo najnebitniji lik. Ovo je jedna takva… Hrvatska – Italija 2:1: Marijan, Ribafish, Tile, Bilić, moja malenkost i Vjevo📸 PRIVATNI ALBUM

Nastavlja se…

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.