
Neki dan, uz kavu, razgovor je skrenuo na ljude koji o svemu imaju mišljenje i za sve nude rješenje. Moja sugovornica izgovorila je rečenicu kojoj sam se pošteno nasmijala:
„Znaš kako kažu: kad budalu primiš u čamac, vodi računa da ne ideš daleko od obale.”
Odmah su mi na pamet pali neki ljudi koje sam tijekom života susrela.
Samo što se takvi ljudi rijetko predstave riječima: „Dobar dan, ja sam budala. Ako otplovimo dovoljno daleko, vrlo je izgledno da ćemo oboje završiti u vodi.”

Često nastupaju s tolikom sigurnošću da nam ni ne padne na pamet posumnjati u njihove sposobnosti.
Poznavala sam osobu koja je znala sve. Barem se tako činilo kada biste je slušali. Pokvari se kamion – ona zna što treba. Zapne nešto u ministarstvu – zna koga nazvati. Dogodi se talačka kriza – ne sumnjate da bi je poslali kao glavnog pregovarača.
A da joj je svemirski brod pao u dvorište, vjerujem da bi izišla pred vanzemaljce, saslušala što žele i još ih iskritizirala kako su parkirali.
Imala je poznanstva, odgovore i rješenja za sve. Znate onu narodsku: „Ja, ja, pa opet ja, pa nu mene!” E, upravo tako. Što god bila tema razgovora, ona je bila glavna.
Jedino su stvarni rezultati bili vrlo skromni.
Kada sam se jednoj starijoj poznanici čudila kako joj svi toliko vjeruju, pogledala me i rekla:
„Čuj me, draga. Važna je spika.”
Ta je rečenica među nama ostala gotovo antologijska. I danas je se sjetimo kada nečija priča zvuči puno uvjerljivije od onoga što je napravio.
U toj „spiki” ima i poprilično psihologije. Kada ne znamo koliko je netko stručan, često ga procjenjujemo prema samouvjerenosti njegova nastupa. Siguran glas, brz odgovor i odlučnost ostavljaju dojam da osoba zna o čemu govori. Posebno kada se ni sami ne razumijemo u to područje. U psihologiji se govori o pretjeranom samopouzdanju kada je čovjek sigurniji u vlastite sposobnosti nego što za to ima stvarnog pokrića. Tuđu samouvjerenost često uzimamo kao dokaz znanja jer način na koji netko govori primijetimo odmah, a njegove stvarne sposobnosti upoznajemo tek s vremenom.
Čovjek koji zastane i kaže da nešto mora provjeriti katkad nam djeluje manje uvjerljivo od onoga koji odmah ponudi rješenje. Upravo taj oprez može značiti da ozbiljno shvaća svoj posao.
Naravno, ima izvrsnih stručnjaka koji nastupaju sigurno, kao i sposobnih ljudi koji se ne znaju dobro predstaviti. Zato je važnije ono što ljudi rade od načina na koji govore.
Prije ili poslije treba završiti posao, riješiti problem, ispuniti obećanje ili priznati pogrešku. Tada se pokaže koliko iza uvjerljive priče doista stoji.
I tu se vraćamo čamcu.
Takvim ljudima povjeravamo posao, novac, odgovornost ili važne odluke. Ulazimo s njima u poslovna partnerstva, prihvaćamo njihove savjete ili ih podržavamo na položajima s kojih odlučuju i o drugima. A kada se pokaže da smo im vjerovali više zbog dobre spike nego zbog stvarnog znanja i rada, posljedice mogu osjetiti i mnogi drugi ljudi.
Trebamo pogledati što je čovjek dosad stvarno napravio, a ne samo slušati što govori. Drži li riječ, završava li započeto i preuzima li odgovornost? Što ostaje iza velikih najava?
Nećemo uvijek dobro procijeniti ljude. Pojavit će se netko tko će nas impresionirati svojom pričom, a tek poslije ćemo shvatiti da smo joj pridali previše važnosti.
Hvalisavce i sveznalice nećemo prepoznati na vrijeme. Ne moramo ih odmah ni izbaciti iz čamca.
Samo je pametno ne veslati predaleko od obale dok ne vidimo znaju li uopće plivati.



