PIŠE: Mladen KEVO
U životu svakog Naroda postoje neka posebna, uzvišena, sveta mjesta, kote čitave njihove povijesti. Očevi Europe, antički Grci, imali su svoje mitske bitke: u Termopilskom klancu, na Maratonskom polju i u morskom tjesnacu Salamine. Aleksandrovi Makedonci imaju bitku kod Isa i onu kod Gaugamele. Izraelci imaju obranu Masade. Kartažani imaju Hanibalov pohod na Rim. Ugari imaju Atilu Biča Božjeg. Mongoli imaju, a cijeli svijet dobro pamti Džingis Kana. Perzijanci imaju pad Perzepolisa.
Austrijanci imaju Osmanlijsku opsadu i junačku obranu Beča. Švicarci su dali Švicarsku stražu. Turci imaju Galipolje. Srbi imaju Kosovo polje. Talijani imaju Piemont. Nijemci imaju Prusku i Bizmarka. Francuzi imaju Pad Bastilje. Amerikanci imaju Alamo i Gettysburg. I Arlington! Europljani protiv Napoleona imaju Waterloo, a protiv Hitlera Iskrcavanje u Normandiju. Španjolci imaju Guernicu. Englezi imaju zračnu bitku za Britaniju. Rusi imaju bitku za Staljingrad. Ukrajinci imaju Mariupolj!
Korejanci imaju Trideset i osmu paralelu. Kinezi imaju Dugi Marš. Japanci imaju Hirošimu i Nagasaki. Vijetnamci imaju Hanoi. Kuvajćani imaju Pustinjsku oluju. Česi imaju Praško proljeće. Poljaci imaju pobunu u Varšavskom getu i Katinsku šumu. Bosanci imaju Sarajevo i Srebrenicu! Kosovski Albanci imaju kalvariju zbjega milijun djece, žena i staraca ‒ pješice preko Prokletija. Svi imaju i svi su morali proći jedan takav trenutak sudbinske nacionalne katarze. Oni, koji ga nisu prošli – nestali su.
Postoje ona suđena mjesta: oni branjeni gradovi, one obale rijeka, oni morski tjesnaci, oni planinski prijevoji, one zelene doline, one uske ulice; postoje ona krvlju natopljena polja povijesti – gdje se neke godine, nekog mjeseca, nekog dana odigralo nešto što prelama čitavu stvarnost. Poslije toga mijenja se cijela perspektiva. Ponor provalije zamjenjuje se sa svjetlom nade i krunicom vjere. Tim preokretom otključava se lokot budućnosti. To su oni dani u kojima čitavom jednom narodu prijeti potpuna propast.
Onda se događa Prst Božji. Umjesto da skroz zamre, srce tad odbaci svaku logiku straha i zakuca još jače. Onda se događa: čovjek. Iz te bezizlazne situacije isklija očaj, iz očaja se rađa nada, iz nade nastaje ponos, iz ponosa izbije prkos, iz prkosa se rodi odluka. Odluka koja glasi: nema odstupanja, nema povlačenja, nema odustajanja. Nema predaje! Gomilom opkoljenih, ostavljenih, zaboravljenih, sudbini prepuštenih, gladnih, golih, bosih, uplakanih i iznemoglih tad odjekne zapovijed:
U sraz sa silnicima sad sa srcem svi – u boj za Narod svoj! Na tom činu, na toj hrabrosti, na toj žrtvi, na toj patnji, na tom bolu, na tom otporu, na toj odluci ‒ isklijat će sloboda, za sve vas nakon nas. Da biste vi živjeli, mi odustajemo od naših života. Živite kao slobodni ljudi, i kročite kao ponosni narodi. S nebeskih visoravni blažene vječnosti promatrat ćemo pažljivo sve vas dolje. Gledat ćemo: cijenite li našu žrtvu. Hoćete li vi prokockati one ideale, za koje smo mi pali. Mi Vas nismo izdali. Nemojte ni Vi nas.
Budućnost nećemo odgađati. Danas preuzimamo događaje u svoje ruke. Sada, ovog trena, promijenit ćemo kuvertirani i dogovoreni tijek povijesti. Ispisivat će se suzama i crvenim ružama, svijećama i zastavama nad našim grobovima. Po mjeri naše hrabrosti. Vojnicima u Nici, bez discipline, bez municije, bez hrane i bez odijela, njihov je Zapovjednik rekao: `Drugovi, vama ovdje nedostaje svega. Pogledajte one bogate ravnice, što se prostiru ispod vaših nogu. To pripada nama. Hajdemo da ih uzmemo!`
I mi sad idemo vratiti ravnice naših života. Idemo u sveopći napad, u posljednji proboj, u zadnji juriš, u junačku smrt. Bolje to nego ovaj život: nesretni, jadni, pogaženi, kukavički, ropski i podanički. Bolje častan otpor nego kalkulantsko primirje, bolje neuspješan proboj nego konvoj humanitarne pomoći. Bolje žrtva nego trgovina. Bolje rat nego pakt. Bolje grob nego rob. Bolje smrt nego sramota! Tako su se oduvijek branili gradovi: srca svake civilizacije i duša svakog naroda!
Tako se branio drevni Jerihon, tako se branio veliki Babilon, tako se branio vječni Jeruzalem. Tako se branila prosvijećena Atena, tako se branila asketska Sparta, tako se branila moćna Kartaga, tako se branio imperatorski Rim, tako se branio carski Carigrad. Tako se branio svijetli Beč, tako se branio London, tako se branila Varšava, tako se branio Berlin, tako se branio Washington, tako se branila Moskva, tako se branio Tokio, tako se branio Hanoi. Tako se branila Gaza. Tako se branio Kijev.
Tako se branio Vukovar. Tako se branio na Dravi, onaj „Zid mjedeni, Plot krvavi“. Tako se čuvala Istočna obala Jadrana. Tako su se branile Ninska i Kninska biskupija i Splitska nadbiskupija. Tako se branila Udbina, tako se branio Gvozd, tako se branio Grad Zrinskih, tako su se branili utvrde i posjedi Frankopana. Tako se branio Siget, tako se branio Ilok, tako se branio Sinj, tako se branio Senj, tako se branio Klis, tako se branio Zadar, tako se branio Šubićevac, tako se branio stolni Biograd.
Tako su Hrvati branili čak i Beograd. Tako se branila dolina Neretve, tako se branilo Jajce, tako se branio Trsat, tako se branio Krk, tako se branila Korčula, tako se branio Dubrovnik, tako se branio Motovun, tako se branio Varaždin, tako se branio Karlovac, tako se branio Sisak, tako se branio Brod, tako se branio Petrovaradin. Tako su, od davnina, čuvali granicu na Savi, naši Graničari stari! Tako su se branili Vinkovci. Tako se branila Kostajnica. Tako se branio slobodni kraljevski grad Zagreb!
Tako su napadali Domagojevi neretvanski gusari, tako se branila kneževina kneza Branimira, tako se krunilo kraljevstvo kralja Tomislava, tako se širila zemlja Petra Krešimira. U početku, od Papinskog Rima priznata, pa zatim od mnogih stoljećima osporavana, tako se – vjekovima, branila država Hrvatska! A onda je došao Vukovar! Došao je Vukovar, godine Devedeset i Prve i tamo, Istočno od raja, nakon tromjesečnog ratnog pakla, stao je na jednu posebnu uzvisinu, čitave nacionalne povijesti.
Došao je Vukovar da obrani Hrvatsku. Došao je Vukovar da spasi Hrvatsku. Došao je Vukovar da na njegovoj žrtvi uskrsne, a na njegovom mitu vječno prebiva Lijepa Naša. Vukovarskih Dana prvih bilo je Osamdeset i sedam. I svaki je taj dan bio strašniji od prethodnog. I svaki je bio slavniji od prethodnog. U svakom su ginuli vukovarski branitelji. U svakom su stradavali vukovarski civili. U svakom su plakala vukovarska djeca. U svakom bi se javio Novinar s Radio Vukovara i rekao bi: Vukovar je i danas obranjen!
Jednog jutra, jednog kasnog ljeta pred Miholjskog, u nekoj pitomoj, tihoj, mirnoj, ravnoj, razigranoj, razorenoj, raskrvavljenoj zemlji Slavoniji, u jednom gradu uz obalu Dunava, okupiše njih Tisuću Osam stotina i Trojicu, vitezove slobode onih tamo već osuđenih, petnaest tisuća nedužnih. Okupiše ih i rekoše im: „Vi ćete biti Brigada slobode jednog Naroda. Vi ćete biti Vukovarska Dvije stotine i Četvrta. Njihovi će vas nastojati zatrijeti i zbrisati, a vaši će vas pokušati zatajiti i izbrisati.
Kad sve prođe petnaest se godina nećete postrojiti. Vi ćete biti Vukovarska Dvijestotine i Četvrta, a ovdje će biti vaše polje Armagedonsko. U obruču smrti ste i odavde se nema kud. Odavde: nema odstupanja, nema povlačenja, nema predaje, nema bježanja. Odavde nema ni izlaska, ni bijega, ni proboja. Odavde nema uzmaka. Odavde nema spasa. Ali u samu vječnost odavde možete poći! Odluka je na vama…“ „Odlučili smo“, uzvratiše njih Tisuću Osam stotina i Trojica, pristigli iz svih kutaka svemira hrvatskog:
od Iloka do Međimurja, od Istre do Dubrovnika, od Dalmacije do Hercegovine, od Livna do Tomislavgrada, od Rijeke do Zagreba, od Frankfurta do Melburna, od Čilea do Kanade, od Jajca do Geteborga. Svi zagrmješe u jedan glas: „Odlučili smo! Tu smo i tu ostajemo!“. I bi bitka hrvatskog Dana sudnjega, bitka kakva na ovim prostorima nikad nije bila. Kakva se na obalama drevnog širokog Danubesa nikad prije nije vojevala! Bi nova biblijska bitka, hrvatskog Davida protiv srpskog Golijata. Bi bitka na Dunavu…
Na polju krvavom, slavonskom, vukovarskom, na polju Armagedonskom. I kad se već činilo da čitav grad nestaje u paklu rata ognjenoga, s onog mjesta utoka plitke Vuke u duboki Dunav, uzleti bijela Vučedolska golubica. I začu se odnekud ispotiha zvuk tamburice. A crvenom krvlju natopljenom zemljom plodne zelene ravnice prosu se stih: `Dok se ne vratim tamo, proljetne večeri neke, misli ti poklanjam svoje, predivni Grade kraj rijeke…` Vukovar je osvajačev udes. Slobodna Hrvatska njihovo je djelo…