✍️ Ante JUKIĆ
S prvim danom ljeta počinje i sezona na najpoznatijem hrvatskom kupalištu. Službeno, jer mnogo je onih koji su davno stavili prvu ‘recku’. A ima ih i kojima sezona traje neprekidno, no o njima bi nešto više mogli reći stručnjaci.
Apsolutno razumijem Stavrosa, koji bi dao sto Amerika za svoju verandu na obali. Potpisujem i odmah dižem ulog. Ja bih dao dvjesto, a dao bih i Njemačku, Irsku i sve te zemlje gdje naši odlaze, za ovo blago što mi imamo u našem gradu.
Obožavam Banju. Pitam se, gdje ovo ima i ima li gdje uopće? Sjedneš na bicikl u papučama, provozaš po Krnjašu i ubiješ se dudom tako da budeš crven do lakata i ušiju, ali uopće te nije briga, ionako ćeš uskoro u vodu. I sve besplatno, i vožnja i dud i kupanje.
A ono što te samo čeka, ne samo da ništa ne košta, nego te još dodatno obogaćuje. Nekad sam u ovu vinkovačku oazu išao prvenstveno zbog kupanja, a sad mi je ono gotovo na zadnjem mjestu. Može, i ne mora. Danas na Banju idem prije svega nešto – naučiti.
Nema te teme i neteme koja se tamo ne obrađuje. Korona, ratovi u Ukrajini i pojasu Gaze, Amerika, Iran, vanjska, nacionalna i ova naša lokalna politika, inflacija, svinjska kuga. Klimatske promjene i toplinske kupole, Putin, Trump, kriptovalute. Ustaše i partizani se podrazumijevaju. Aktualne, najsvježije teme, ili one svevremenske, poput ljubavi, patnje, morala i smrti nakon života. Nema toga što ne možeš naučiti, a nekad i sam možeš sudjelovati u raspravi.
Ako je učitelj dobro raspoložen. Iako, i to je više kurtoazno, ne zato što misli da si relevantan, nego samo kako bi ti dao priliku pokazati koliko ne znaš. Većina, pak, ni ne glumi demokraciju, tako da nemaš vremena i prostora iskazati svoje mišljenje. Ostaje ti samo pozorno slušati i biti zahvalan što si imao priliku nešto naučiti o životu. I to potpuno besplatno. Mnogi bi to platili suhim srebrom, a tebi je palo kao poklon s neba. Naravno, sad je nogomet u centru pozornosti, pa sa zanimanjem osluškujem kako bi mi to trebali igrati i zašto Zalizani nema pojma.
Super mi je što tamo svi imaju svoj termin i satnicu koji se ne mijenjaju već godinama, tako da točno znaš što možeš dobiti ako dođeš, recimo, ranije ujutro, a što ako pristigneš prije ručka. Poslijepodne je opet jedna druga priča. Razlika je i između radnih dana i nedjelje, i to se baš osjeti. Uglavnom, ponuda je kao na slavonskom stolu. I nema za svakoga ponešto, nego za svakoga ima sve. Moraš samo odabrati što te toga dana zanima, koju životnu tajnu želiš otkriti.
Vidim to i po sebi. Nekad, dok sam nakon izlaska iz vode gledao samo kako se što prije presvući i krenuti kući, uvijek mi je ostajala nekakva praznina. Nisam bio do kraja ispunjen. Sad, kad poslije kupanja ostanem sjediti na toplom betonu i slušati što imaju poručiti narodni učitelji s Banje, to je jedan skroz drugačiji osjećaj. Nekako sam pametniji.
Zanimljivo je to, postoje ljudi u ovom našem lijepom gradu koje praktički ne poznaješ, čak im ni imena ne znaš, ali zato su ti poznate sve misli koje kolaju njihovim glavama. Deset mjeseci u godini ih ne vidiš, a onda ti u ta dva ljetna postanu kao najbolji prijatelji.
Kažem, ne mogu vam ni opisati koliko žalim one koji si ne mogu priuštiti taj luksuz, pa iz godine u godinu utjehu pronalaze u odlasku na more.
Ma, tko ovu Banju more platit?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.