PIŠE: Ante JUKIĆ
Pokušavam si dočarati ovaj sastanak u Dubrovniku i nikako ga shvatiti. Matematičar kakav već jesam, pokušat ću stvari staviti na papir, možda će mi biti lakše.
Dakle, imamo države A, B, C i D.
Premijer države A u goste je pozvao čelnika države C, kako bi mu iskazao podršku i pružio svu moguću pomoć, pa i onu financijsku, zbog vojne agresije države D na državu C. Između ostalog, premijer države A istaknuo je kako se prije 30-ak godina i njegova država, uslijed agresije države B, našla u situaciji u kojoj se sad nalazi država C, te kao takva može ponuditi svoja iskustva po tom pitanju. Interesantno, premijer države A nije aktivno sudjelovao u obrani svoje države, iako je to mogao. Nije bio ni premlad, ni prestar. Isto tako, činjenica je i kako država C nije tad pružila ni približno takvu podršku državi A, u odnosu na onu koja država A pruža državi C danas.
Nadalje, premijer države A na sastanak je pozvao i čelnika države B, iste one države koja je prije 30-ak godina izvršila agresiju na državu A. Za razliku od premijera države A, čelnik države B itekako je aktivno sudjelovao u tom sukobu, a čak i danas koristi retoriku tih vremena. Neki bi rekli, ako mu se već ne može suditi zbog uloge u tom sukobu, čelnik države B trebao bi barem biti nepoželjan u državi A, no to, kao što vidimo, nije slučaj.
Da stvar bude zanimljivija, čelnik države B na liniji je čelnika države D, iste one koja ja izvršila agresiju na državu C. Državu C, kojoj svi na ovom skupu pružaju podršku. Ali, ni to nije sve. Iako je njegova država bliska državi D, čelnik države B usput i naoružava državu C. Istu onu na koju je država D izvršila agresiju.
Ima toga još. Država A ima i svog predsjednika, koji nije pozvan na ovaj skup. Zato što je, po riječima premijera države A, blizak predsjedniku države D. Treba reći kako ni predsjednik države A nije sudjelovao u obrani države od agresije prije 30-ak godina. Zanimljiva je, inače, priča s premijerom i predsjednikom države A. Sličnog odgoja, slične političke škole, a sad odjednom toliko različiti. Premijer je inače i predsjednik državotvorne stranke koja se predstavlja domoljubnom, iako je dobar dio domoljuba ne smatra takvom, dok je predsjednik najveći dio političke karijere slovio za anacionalnog ljevičara, da bi sad postao (kao) jedini zaštitnik interesa države A. Toliki, da je čak nepoželjan i na političkom skupu u državi koje je predsjednik.
Sad kad gledam, pa i nije ovo uopće toliko zamršeno…
Nego, kolika je cijene kave na Stradunu?