✍️ Damir BEGOVIĆ
Za uzorak smo uzeli posljednjih deset Mundijala, u njima su u utakmicama za treće mjesto redom pobjeđivali: 1986. Francuska, 1990. Italija, 1994. Švedska, 1998. Hrvatska, 2002. Turska, 2006. Njemačka, 2010. Njemačka, 2014. Nizozemska, 2018. Belgija, 2022. Hrvatska.
Kod nekih od tih nacija moglo bi se to čak nazvati – prokletstvom trećeg mjesta. Na žalost jedna od njih baš je Hrvatska. No, usporedimo je najprije npr. s Turskom i Nizozemskom; obje se te selekcije nakon osvojenih bronci – na sljedeće Svjetsko prvenstvo, u Njemačku, odnosno u Rusiju, nisu ni plasirale.
A hrvatsko brončano prokletstvo? Nakon trećeg mjesta 1998., Vatreni na SP-u 2002. nisu prošli prvi krug, a na ovome 2026. nisu probili barijeru od 32 sudionika. Za razliku od, primjerice, Paragvaja (34. na Fifinoj ljestvici), Norveške (21.), Kanade (30.), SAD-a (16.), Egipta (24.) i Švicarske (15.) – sve su te selekcije slabije plasirane od Hrvatske, koja je na 13. mjestu.
Pa ako je ono Jozićevo SP 2002. bio podbačaj, kako onda nazvati ovo Dalićevo? Fijasko, šlamperaj, promašaj? Pa kako, zaboga, drugačije tretirati činjenicu da selekcija koja je na posljednja dva svjetska prvenstva osvojila dvije medalje – na ovome nije u stanju biti ni među 16 najboljih!?
Kriv je ždrijeb, jer nas je dopao moćni Portugal, konstatirat će mnogi. A tko ga je servirao Vatrenima, nego oni sami? Da su bili prvi u skupini, odnosno pobijedili Engleze (ili u teoriji s njima remizirali), izbjegli bi u nokaut-fazi Ronalda i društvo i išli bi na DR Kongo. Ti isti Englezi nisu na SP-u uspjeli pobijediti Ganu, 65. na Fifinoj ljestvici. Ukratko, teško da bi se jedno ili najviše dva vrhunski odigrana poluvremena u četiri nastupa Hrvatske moglo nazvati herojstvom, niti je Hrvatsku itko na SP-u pokrao, orobio ili teško zakinuo. Sve je to ona učinila sama sebi.
Kako je do toga došlo, zašto je Hrvatska tako rano izletjela s natjecanja? Teško je dati jednoznačan odgovor i prstom uprijeti u jedan fatalan element. Ipak, jedna pojava prije početka i za vrijeme SP-a nekako kao da je prošla ispod radara, a mogla je – a ne tvrdimo da jest – utjecati na ozračje u momčadi, pa i zbuniti igrače.
Naime, prvi put otkad Hrvatska igra na nekom velikom natjecanju, u njezin stručni stožer na EP-u ili SP-u bio je kooptiran izbornik mlade reprezentacije, ovom zgodom Ivica Olić, očito čovjek od Dalićevog velikog povjerenja. Taj presedan istodobno je mogao značiti samo jedno; da se Dalić preko noći odrekao dosadašnjeg prvog asistenta Vedrana Ćorluke, tj. da ga je potpuno degradirao. I da je u njihovom odnosu nastao raskol.
Javljaju nam ljudi s terena kako su se Zlatko i Vedran nekako stalno međusobno držali na distanci, komunicirajući samo kada je to bilo zaista nužno. I naravno da to kod igrača nije moglo proći nezamijećeno, da je institucija Obitelji koju Dalić veliča time na neki način bila oskvrnuta. Pa je tako za vrijme utakmica Svjetskog prvenstva prvi do Dalića na klupi bio Olić, njega se konzultiralo, on je bio prava, doslovno desna ruka. A Ćorluka negdje u zapećku, zanemaren, pa onda gotovo i poluzainteresiran.
Gdje je puklo? Možemo samo nagađati. Jedna od verzija kaže kako je Ćorluka zagovarao da se na Svjetsko pozove barem jedan igrač Dinama, Stojković ili Beljo, a Dalić je to potpuno ignorirao.
Čak se i kroz jednu vremensku crtu može vidjeti kako je ovoga proljeća kopnio njihov odnos: u veljači su Dalić i Ćorluka skupa bili u Italiji u posjetu reprezentativcima koji igraju u Serie A, te u Španjolskoj kod Budimira, Ćaleta-Cara i Luke Sučića, u travnju su u Manchesteru posjetili Kovačića i Gvardiola, a 3. svibnja Dalić je u Amsterdam kod Perišića i Šutala išao s – Olićem. Bez Ćorluke. Kao i na finale Kupa u Osijek 13. svibnja.
Sve to upućuje kako je Dalić jednim svojim potezom – uvrštavanjem Olića u stručni stožer – naprosto narušio hijerarhiju koja mu je donijela plasman na Svjetsko prvenstvo. Čak i da glasine o svađi s Ćorlukom nisu istinite, opet je odnos njih dvojice dolaskom Olića poremećen. A čim se tako dva važna aktera u reprezentaciji međusobno udalje, Obitelj više nije i ne može biti ista. Ona neumitno trpi.
Evo i kako; Vedran Ćorluka u jednom je intervjuu iz 2023. godine, upitan o svojoj funkciji u Dalićevom stožeru, izjavio:
– Osobno sam odgovoran za prekide u obrani i napadu, na sastancima objašnjavam igračima što treba napraviti.
Za one kojima je možda promaklo; na SP-u 2026. Hrvatska je najranjivija bila upravo u prekidima, svaki je korner ili njegova skraćena verzija protiv Engleske, Paname, Gane i Portugala bila za vatrene opća opasnost, kao da ih uopće nisu uvježbavali, niti se na njih pripremali.
Ćorlukin sektor tako je ovoga puta potpuno zakazao, uz prešutno Dalićevo odobrenje. Pa i Kustićevo i Pletikosino, predsjednika Saveza i direktora reprezentacije koji su sve to promatrali iz neposredne blizine.
Obitelj je tako ostala monolitna i nepoderiva samo u natpisu na bočnoj strani autobusa koji prevozi Vatrene. U stvarnosti ona je zapravo – iluzija.