PIŠE: Ante JUKIĆ
Dok gledam proslave povodom ovog državnog praznika, moram se zapitati – što sam zapravo ja? Jesam li, kao što neki kažu, antefašist, ili sam antifašist? Osjetljiva tema, nema što, samo jedno slovo čini veliku razliku. Slučajno pogriješiš pri pisanju i eto problema. Znam jedino da sam antetalent, to nije sporno.
Analizirajući čisto lingvistički, nikakve dvojbe nema. Ako fašizam predstavlja totalitarni režim koji počiva na zločinima i kršenju ljudskih prava, a prefiks ‘anti’ protivljenje istom, da, onda sam i ja antifašist. I to gorljivi. Kao, vjerujem, i većina ljudi. Međutim, u Hrvatskoj, u 2025. godini, nikad se ne bih deklarirao antifašistom.
Zašto? Zato što je taj izraz kod nas danas duboko ispolitiziran. Zato što ga je jedna skupina ljudi prisvojila i privatizirala. Pod kišobran antifašizma ugurala je mali milijun aktivizama i borbi s jasnim ideološkim potpisom. I sad, eto, taj antifašizam nije apsolutni i bezuvjetni, nego selektivni. Taj hrvatski antifašizam ne osuđuje sve totalitarne režime i zločince, nema iste kriterije. Licemjeran je. Kontradiktoran i apsurdan. Predstavlja koktel ‘vrijednosti’ koje ja ne želim prihvatiti. A tu zaista ima svega, došlo je to toga da antifašizam definira tvoj stav o cijepljenju ili obiteljskoj zajednici.
Zanimljivo, mnoge su se države u Drugom svjetskom ratu borile protiv fašizma, no u većini njih nije se koristila kovanica ‘antifašizam’. Ona je nastala u Sovjetskom Savezu i neraskidivo je vezana s komunističkim režimom. Istim onim koji je uoči rata sklopio sporazum s tim fašistima kojih se sada grozi. To ovi današnji antifašisti uporno pokušavaju gurnuti u zaborav.
Kad bi antifašisti bili iskreni, a njihova borba bez fige u džepu, onda bi se jednako odnosili prema svim totalitarnim režimima i diktatorima. Onda bi ih vidjeli na svim komemoracijama, iz njihovih bi usta čuli osude svih zločina. Svih fašizama. Jer, fašizmi nemaju predznak, ne postoje naši i vaši, lijevi i desni. Fašizam je fašizam, i uvijek je zlo. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, u trenucima euforije zbog pobjede nad fašizmom, neki su političari pozivali na oprez, sugerirajući kako bi se taj antifašizam u budućnosti mogao razviti u ono protiv čega se borio, kako bi antifašizam mogao poprimiti odlike fašizma. Upravo smo tome svjedoci u današnjoj Hrvatskoj.
Osobno vjerujem kako se većina ljudi pridružila antifašističkom pokretu iz plemenitih namjera, no tako je to uglavnom uvijek slučaj s ratom i ideologijama. Ovo nije tekst o takvim antifašistima, pojedincima, nego o službenom antifašizmu, onom koji će se ovih dana okupljati na raznim komemoracijama. Kad vidim njegova najistaknutija imena i čujem koje stavove oni šire o političkim i društvenim temama, moram biti suzdržan. Jer, sve je to manje-više uvijek usmjereno protiv tradicionalnog i nacionalnog, a često se u pitanje dovodi i sama ideja hrvatske države.
I onda, da apsurd bude potpun, ti ljudi govore kako je taj antifašizam u temeljima današnje Hrvatske, kako njemu možemo zahvaliti činjenicu što imamo svoju državu. Ozbiljno? Slažem se, antifašizam kao opredjeljenje utkan je u ideju samostalne Hrvatske, no to se može reći za mnoga poglavlja naše povijesti. Pa, opet, ne obilježavamo te datume na ovaj način niti im pridajemo toliku važnost. Ovaj antifašizam nije temelj današnje Hrvatske, dapače, on je njezina negacija. To ne kažem ja, nego elementarne činjenice. Ako je to bila borba za našu državu, zašto onda Hrvatska nije postala samostalna odmah nakon Drugog svjetskog rata? Zašto smo onda morali čekati gotovo 50 godina, i na kraju državu dobili tek u krvi?
U ratu protiv antifašizma koji je, kao, temelj hrvatske državnosti. Možemo i o Savi koja će prije poteći uzvodno, možemo naći još puno stvari koji ne govore u prilog tezi o antifašizmu u temeljima današnje Hrvatske, no nema potrebe. Sve je već rečeno. Tko nije zaslijepljen ideologijom i želi shvatiti, već je davno shvatio. Tko ne želi priznati, neće nikada, što god mu priložili. Službeni antifašizam nije se borio za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. I pritom, nažalost, često nije birao sredstva.
A taj, službeni antifašizam, je prisvojio ovaj pojam, skrivajući se iza svih ljudi čija je borba bila iskrena. Prisvojio je, između ostalih, i ovaj datum, koji je, eto, i državni praznik i neradni dan. Nadam se, ne zadugo. Neka obilježava tko hoće, ali 22. lipnja ne bi trebao biti državni praznik u današnjoj Hrvatskoj.
Sad bih se mogao vratiti na početak teksta. Gorljivi sam protivnik i borac protiv fašizma, ali svih njih, bez razlike. Što uključuje i ovaj današnji hrvatski antifašizam. Moglo bi se reći, kako sam ja zapravo – antiantifašist!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.