PIŠE: Ante JUKIĆ
Nekad sam mislio kako su u pitanju pakost i zloba, sad više nisam siguran. Ima, doduše, zlobnih ljudi, ali nema ih baš toliko. Barem u to ne želim vjerovati. Prije bih rekao da je sve posljedica ove izloženosti lošim vijestima i negativnosti kojima nas svakodnevno bombardiraju. Pa onda i ljudi s dobrim namjerama ulete u taj krug i sipaju gorčinu na sve strane. U svemu vide neke skrivene namjere, prevaru i podvalu. Donekle razumljivo, sve dok se ne prijeđe granica.
Imamo mi danas, nažalost, puno tema oko kojih se možemo svakodnevno svađati, pa i vrijeđati ako treba. Nije za pohvalu, ali to je tako. Međutim, ako već padamo na svim drugim područjima, zašto onda moramo uprljati i ono najosjetljivije, čovjeku najvažnije? Zar u ovom ludilu ni smrt ne može ostati pošteđena?
Inače baš ne volim previše citirati narodne mudrosti i poslovice, nekad je to stvarno izlizano, ali ovog puta moram. Ljudi, šutnja je zlato. Ako ne možeš ili jednostavno ne želiš reći nešto lijepo, prigodno i utješno, onda nemoj reći ništa. I već tako puno ćeš učiniti. Suzdrži se, nemoj dozvoliti da te jedna kriva riječ ili rečenica prate cijeli život. Bolje dvije premalo, nego jedna previše. I zbog obitelji koja najviše pati, ali ne prvenstveno zbog njih.
U ovim trenucima tuge njih ne zanima tko što govori, niti će zbog toga biti nesretniji. Suzdrži se najprije zbog sebe. Ako nisi čovjek, ovakvi trenuci idealna su ti prilika postati. Ako već jesi, onda bi zaista bilo tužno da zbog nekog ishitrenog komentara ljudi steknu potpunu krivu sliku o tebi.