PIŠE: Ante JUKIĆ
Tijekom zime, za onih najhladnijih dana, imam jedan običaj. Još ako snijeg pada, vrhunski. Dok šetam gradom, nosim u džepu čokoladu, spreman je pokloniti prvom sugovorniku koji u tih 10-20 sekundi razgovora neće mudro zaključiti kako je hladno, kako nam je, eto, i snijeg stigao. I tako onda ja tu čokoladu nosim danima, prije nego ju konačno “apsolviram” u vlastitom aranžmanu. Smeta mi, ne znam više što bih s njom.
Ove tradicije držim se i kad dođu ljetne vrućine, no s jednom razlikom. Iz očitih je razloga jasno zašto čokolada otpada, pa se prebacujem na čajne kolutiće. No, ishod je isti, opet sam ja na kraju taj koji mora ubacivati kalorije u sebe.
Što hoću reći? Ljudi, ako ne vjerujete meni, onda bar poslušajte što kažu struka i znanost. Zimi zna biti hladno, a ljeti vruće. Dapače, to se i očekuje, to nije ništa čudno i ništa nikad viđeno. I koliko god nam ekstremno izgledalo, barem smo jednom to isto već doživjeli. Možda i godinu ranije. Isto tako, nikad u povijesti nije zabilježen slučaj, da je postalo manje vruće, zato što su svi neprestano pričali o tome i kukali. Ni manje sparno, također.
A pogotovo nitko nikad u povijesti nije olakšao sugovorniku podnošenje vrućine pitanjem: „Ima l’ vrućine?“. Štoviše, studije pokazuju kako neke ljude takva pitanja dodatno iziritiraju, pa im postane još teže.
Naravno, to što se nikad u povijesti nije dogodilo, ne znači da jednom neće. Slobodno vi, dakle, pokušavajte i dalje, kad su vam već čokolade i keksi toliko mrski.
Toplo vas pozdravljam!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.