✍️ Ante JUKIĆ
Nezgodno je to.
Kad u životu misliš samo na sebe, gledaš isključivo vlastiti komfor i interes, onda si sebičan. Kažu, trebao bi misliti na druge, učiniti nešto i za njih.
U redu, slažem se, ali to otvara druga pitanja. Zašto mi uopće radimo za druge, posvećujemo im svoje vrijeme i trud? Što dobivamo time? Bit ćemo ispunjeniji, društvo će nas više cijeniti? Bolje ćemo se osjećati? Možda ćemo dobiti i pohvale? Ostvariti nekakvu korist od toga? Konačno, zavrijediti raj?
Na kraju ispadne, i kad radimo za druge, mi zapravo radimo za sebe. Čak i nesvjesno. Opet smo mi na prvom mjesto, opet smo sebični. Brinući za druge, tražimo nekakvu korist za sebe. Kakva god ona bila. Uostalom, dobro se dobrim vraća, davno je to netko rekao.
Ona prava, istinska nesebičnost, značila bi brinuti za druge, a ne očekivati ništa zauzvrat. Možda čak i očekivati patnju i križ. Rijetki su oni koji to mogu postići, većina nas uvijek nosi dozu sebičnosti u sebi.
I što onda, koje je rješenje? Staviti sebe uvijek na prvo mjesto, kad ćemo na kraju ionako ispasti sebični? Rekao bih, ipak ne. Ako već moramo biti sebični, bolje je takav biti misleći na druge.
Stvarno je nezgodno to.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.