PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne volim taj izraz ‘pali’. Još u Starom zavjetu ‘pad’ je bio istoznačnica za ‘grijeh’. Onaj tko je pao, osjećao je stid, morao se pokajati. A Cerićanci i Marinčani nemaju se čega stidjeti. Niti moraju tražiti oprost.
Nisu ova dva sela nikad pala, tek su nakratko bila okupirana, oteta. Ma, zapravo, ni oteta nisu bila. Ne možeš oteti sela. To što je ostalo od njih nakon 2. listopada 1991. godine nisu bili Cerić i Marinci. Ulica, kuće, dvorišta i livade bez ljudi ne vrijede ništa. Cerićanci i Marinčani svoja su sela odnijeli sa sobom u prognaništvo, nakratko su ih preselili. Brižno ih čuvali, kako bi ih jednog dana mogli vratiti tamo gdje pripadaju. I nikad za njih nije bilo dvojbe hoće li taj dan doći, bilo je samo pitanje – kada. I vratili su se, mještani i njihova sela zajedno s njima. Kako bi nastavili ono što je silom prekinuto.
Zato ovih dana u prvom planu ne smije biti tuga, nego zahvalnost i ponos. Zahvalnost onima koji su ugradili svoju živote u slobodu, ponos što danas imamo svoje Marince i svoj Cerić. Mislim kako nam toga danas često nedostaje. Zahvalnosti i ponosa. Riječi nam uvijek nekako prije polete kad treba ismijati, kritizirati i tražiti, nego kad treba zahvaliti za ono što imamo. A imamo dosta toga.
Nisu Marinci i Cerić nikad pali, niti se imaju čega stidjeti. Pali su oni koji su ih uništavali i nakratko okupirali…
