PIŠE: Ante JUKIĆ
Dužno poštovanje političarima, nogometašima, margarinima i ostalim zvijezdama, ali nitko se od njih u ovo doba godine po popularnosti ne može mjeriti sa stanovitim starijim gospodinom u crveno obučenim, za donošenje darova obučenim. Tko je on, dakle? I je li samo jedan, ili su u pitanju dvojica? Trojica čak? Većina ljudi reći će kako je to isti starac s nekoliko imena, no nije to baš tako. Priča slijedi…
Običaj darivanja u prosincu kod katolika ima dugu tradiciju. Za to su zaduženi bili sveti Barbara, Nikola i Lucija, a za Božić konačno i sam Isus, čiji se rođendan obilježava. Protestantima je ta priča bila zanimljiva, prije svega iz ekonomskih razloga, no problem je bio što oni generalno baš i ne gaje veliko štovanje prema svecima. Dakle, trebalo je izmisliti neki lik. I tako su se onda u protestantskim zemljama pojavljivali razni čudni ljudi, čudnih imena. Zapravo, to uglavnom nisu bila ljudska bića, nego trolovi, patuljici, vilenjaci, vještica i ostala ekipa iz svijeta mašte. Između ostalih, bili su tu nizozemski Sinterklaas i finski Joulupukki, preci današnjih djedova u crvenom.
I tad na scenu stupa tvornica vjerojatno najpoznatijeg pića na svijetu, s jednim od, pokazat će se kasnije, najvećih marketinških poteza u povijesti. Coca-Cola je u 30-im godinama prošlog stoljeća od ilustratora Haddona Sundbloma naručila lik koji bi nosio darove u vrijeme Božića, odjeven u njezine prepoznatljive boje. Tako je nastao Santa Clause ili skraćeno Santa, lik koji danas dominira u božićnoj ikonografiji.
Kao inspiracija, Sundblomu su poslužili već spomenuti nizozemski i finski likovi, ali i sveti Nikola, što se vidi i iz samo imena dotičnog. Clause je, naime, skraćenica od Nicolas, a i stavljanje darova u čarape (čizme) u američkoj božićnoj tradiciji nosi potpis svetog Nikole. Dakle, Santa je nitko drugi, doli sveti Nikola, glavom i, prije svega, bradom. Pitate se, otkud sveti Nikola 19 dana nakon svog blagdana? Pa, vrlo jednostavno. Toliko mu je trebalo za putovanje brodom iz Europe u Ameriku.
I dok su u Coca-Coli i općenito Americi nastojali maksimalno iskoristiti marketinške mogućnosti Božića, na drugom kraju svijeta i u potpuno drugom sustavu i uređenju imali su drugačije namjere. Komunističkom Sovjetskom Savezu trebao je netko tko bi svetog Nikolu, Božić i općenito kršćanstvo izbacio iz javnog prostora, pa su i oni posegnuli za svojim čovjekom u crvenom. Nastade tako i Djed Mraz, kojega neki još zovu i Drug Mraz, a nerijetko se zna na ovim prostorima čuti i naziv Drug Broz.
Dok je crvena boja kod Sante jasna aluzija na Coca-Colu, kod Djeda Mraza je ona obilježje komunizma. Čak i letimični pogled na njih sugerira kako to nije isti lik s dva imena, nego dvojica koju povezuju tek crveno odijelo i brada. Santa je veseli, rumeni, bucmasti, gotovo uvijek lagano pripit starac, dok je Djed Mraz visok, stamen, ozbiljan, pravi prototip ‘druga’. Santa daruje za Božić, a Mraz nastupa za Novu godinu, budući da za drugove Božić ne postoji. Konačno, Santa je u akciji i dan-danas, dok je Mraz s padom komunizma nestao kao mraz na suncu.
Dobro, a što ćemo s trećim? Tko je onda Djed Božićnjak? On je posljedica izlaska iz komunizma i ulaska u novi sustav. Kad su ostali bez Djeda Mraza, a Isus i sveci im očito za božićno vrijeme nisu dovoljni, Hrvati su se, kakvi već jesu, priklonili trendu i u Djedu Božićnjaku objedinili nekadašnjeg Djeda Mraza i Santu. Božićnjak je, doduše, nešto prihvatljiviji od Mraza, jer u svom imenu ipak nosi Božić i nije njegov deklarativni protivnik, no niti on nije lik koji bi u katoličkim zemljama trebao igrati glavnu ulogu ovih dana u godini.
Eto, to je priča o crvenom djedu koji donosi darove u prosincu. Neke stvari u njoj su činjenice, a neke plove na granici istine i mita. No, to valjda u ovoj priči ne bi trebao biti problem. Iako često čujemo kako je to jedan lik kojeg se u različitim dijelovima svijeta i drugačijim društvenim uređenjima drugačije naziva, to nije točno. To je još jedan mit. Ipak, nešto je svim tim djedovima zajedničko. Niti jedan nema previše veze s Božićem, a vrlo je vjerojatno i kako niti jedan od njih ne postoji. Djeca su to odavno shvatila, no dojam je kako neki odrasli još uvijek nisu. Neki kao da još uvijek nisu prežalili Druga Mraza…