✍️ Damir BEGOVIĆ
Oscar Washington Tabarez, slavni urugvajski trener – polufinalist Svjetskog prvenstva 2010. i prvak Južne Amerike u Urugvajem 2011. godine – vodio je nacionalnu momčad svoje zemlje u dva navrata, prvi put od 1988. do 1990., potom od 2006. do 2021. godine, dakle ukupno čak 17 godina.
Figurirajući kao jedan od najboljih južnoameričkih trenera, povremeno je prihvaćao i klupske ponude iz Europe, pa je u Italiji vodio Cagliari i Milan, u Španjolskoj Oviedo, pa onda i jedan od najvećih južnoameričkih klubova Boca Juniors. Ne sumnjamo da je trener takvog kalibra imao i unosnih ponuda s Bliskog istoka, a on je na vrhuncu karijere, s 59 godina, rado opet prihvatio ponudu Urugvajskog saveza i zavezao se za njega do kraja karijere. Novac mu nije bio magnet, njegov najdraži dio svemira bila je njegova domovina Urugvaj. Njegova reprezentacija i njegova publika oduvijek su bili Tabarezov najjači pokretač. Čista, iskrena, nepatvorena nogometna romantika…
Zlatko Dalić – kao i Tabarez na svom drugom početku s Urugvajem – ima 59 godina. Od 2018. godine, kada je osvojio prvu medalju s Hrvatskom, deklarira se kao zakleti domoljub, za kojega “nema ljepšega posla od vođenja reprezentacije svoje zemlje”. To je citat kojega je Dalić često koristio, toliko učestalo da je među Hrvatima čak preraslo u dogmu kako je nogometni izbornik naša nacionalna ikona, simbol privrženosti domovini.
Svu tu iluziju podgrijavao je i Dalić mašući ponudama sa svih strana svijeta, od Kine, preko Katara, do Saudijske Arabije – da bi ipak, teška srca svima njima odolio i shvatio kako je kod kuće najljepše. Odnosno, znate ono uklesano u kamenu – nema ljepšeg posla od izbornika Hrvatske. Sve dok si na vrhu, dok ti svi ljube ruku, dok ti rejting popularnosti ne pada.
I sve dok se, eto, nije pojavila ponuda iz – Ujedinjenih Arapskih Emirata. Očito unosnija, izdašnija, primamljivija od svih do sada, pa i od zova domovine. Odjednom posao hrvatskog izbornika nije “najljepši na svijetu” kad Zlatko Dalić ostavlja svoje čedo i Obitelj na milost i nemilost Slavenu Biliću i uzlijeće prema Abu Dhabiju po vreću para. Da, dragi, naivni Hrvati: novac – a ne domovina – jedini je Dalićev životni pokretač! Novac je njegova vječita žudnja, opsesija, jedina sila kojoj se ne može oduprijeti.
I ništa u tome ne bi bilo gadljivoga, odbojnoga i nemoralnoga kada Daliću na ustima stalno, godinama ne bi titrala ljubav prema domovini. Pa čak i ove godine, u predvečerje, pa i nakon Svjetskog prvenstva u SAD-u, nemušto je vrtio isti refren i najljepšem poslu na svijetu, iako se već mjesecima znalo da koketira s Arapima. I da zbog tog saznanja predsjedniku HNS-a Kustiću nije preostalo ništa drugo do dogovoriti posao s Bilićem.
Pripremajući teren za silazak sa scene, Daliću se znalo oteti i kako su mu proteklih mjeseci “dirnuli u obitelj”, nastupajući naravno emotivno i zaštitnički – igrajući opet na sentimente, istodobno ne otkrivajući tko mu je to dirnuo u obitelj, iz kojih pobuda. Niti u jednom iole ozbiljnom mediju, niti na jednoj relevantnoj platformi nikada nije osvanulo baš ništa skandaloznoga o Dalićevoj obitelji, odnosno nitko nije imao potrebu, niti prepoznao smisao prenositi tračeve s foruma i društvenih mreža. I ne da nitko nije dirnuo u Dalićev obiteljski integritet, nego dapače – bio je zaštićen i neoskvrnut.
Dakle, na znanje svima koji su možda zabludjeli i povjerovali u teoriju zavjere kako je Slaven Bilić nasapunao dasku Daliću, kako su u tu akciju bili upregnuti antihrvatsko-jugoslavenski elementi, kako je ZD zapravio bio prisiljen odstupiti, kako ga HNS nije želio: ništa od toga – razlog Dalićevog odlaska ne može biti prozaičniji; dobio je ponudu iz UA Emirata kojoj se nije mogao oduprijeti. I točka! Ni ponuda iz domovine više nije bila dovoljno izazovna, iako su Dalića do zadnjeg časa čekali, pa i nagovarali da ostane raditi “najljepši posao na svijetu”. Nije ni trepnuo!
Pa kad smo već kod UA Emirata, zadržimo se nakratko i na tom nogometnom patuljku sa 68. mjesta Fifinog poretka. Naime, imamo razloga sumnjati kako je upravo taj nogometni savez možda bio jedini koji je u Daliću prepoznao velikog trenera. Jer, evo – čovjek ima dvije svjetske medalje, jednu u Ligi nacija, bio je jednom kandidat za trenera godine u svijetu – a samo ovog proljeća i ljeta trenere su mijenjali Real Madrid, Milan, Napoli, Manchester City, Liverpool, Chelsea, Newcastle, Benfica, Ajax, Eintracht, Bayer, RB Leipzig, Marseille, Lille… I nitko se nije sjetio okrenuti broj Zlatka Dalića.
Pardon, možda netko od njih i jest, pa su od Livnjaka – navodno opredijeljenog samo za izbornički posao – dobili košaricu. I to je moguće. OK, ali ako je već tako, kako mu se onda nije obratio nitko iz galerije uglednih nogometnih saveza koji su ovoga ljeta bili u potrazi za novim izbornikom; Škoti, Portugalci, Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, Talijani, Francuzi, pa onda i Alžirci, Saudijci… Naime, sve te reprezentacije imaju viši ranking i značajno veći potencijal od Emiraćana, toliki da bi s nekima od njih Zlatko mogao konkurirati i za svjetski vrh. A, eto, ipak nema većega izazova i jačega magneta od petrolodolara. Ili, kako će uskoro biti prezentirano, nema većeg izazova od rada s ambicioznim, nadarenim arapskim nogometašima, željnih prodora na svjetsku pozornicu.
Mašala, habibi, Zlatko! Nema ljepšeg posla od onog koji donosi pet milijuna eura godišnje!