PIŠE: Ante JUKIĆ
Znamo da većina dječaka vidi sebe kao budućeg nogometaša, ali ja sam to shvatio baš ozbiljno. Bilo je pitanje samo gdje ću na kraju završiti, a u tim ranim dječačkim danima nekako me najviše fascinirao Real, onaj njegov bijeli ‘Teka’ dres i mitski Bernabeu. Sjećaju se oni koji pamte, Hugo Sanchez i ekipa.
Nažalost, nije išlo. Mogao bih sad reći kako me treneri nisu voljeli, kako me zaustavila ozljeda koljena, ma mogao bih naći stotinu razloga. A mogu i reći istinu. Jednostavno, nisam bio dovoljno dobar, ni približno. K tome, nisam baš bio niti lud za treningom. „Nije to za tebe, Ante“, poručio mi je glas u glavi, „traži nešto drugo“.
Kad već nisam bio talentiran za nogomet, nadao sam se da bih barem mogao igrati u Hajduku, ali i ta nada vrlo je brzo iščeznula. Tad sam shvatio da mi je ostaviti se lopte/baluna i okrenuti drugim stvarima.
I onda sam nekako bacio oko na meteorologiju. Uvijek sam s velikim poštovanjem gledao te ljude. Moraš biti velika faca, mislio sam, da bi dobio udarni termin nakon Dnevnika, kad je cijela nacija (bila) pred televizorom. Mnogi bi ubili za takvu priliku, a ne mogu se približiti ni lokalnom portalu. A meteorolog lijepo dobije svojih pet minuta za ‘Urbi et orbi’ i priča o čemu god želi. Nekad čak i o vremenu.
Meni je to baš privlačan posao, posao u kojem ne možeš pogriješiti. Prava ‘pobjeda-pobjeda’ situacija. Ako ti (slučajno) prognoza bude točna, onda si kralj, šepuriš se i primaš pohvale sa svih strana. Potpuno zasluženo, jer puno si truda, znanja i samostalnog rada uložio u tu prognozu. Nije da su ti, što ja znam sad, pomagali kojekakvi računalni programi, sateliti i slična pomagala, a ti samo predočio puku ono što su oni zaključili. S druge strane, ako se prognoza pokaže pogrešnom, uvijek možeš reći da si dosljedan i da se držiš tradicije.
Kako i samo ime kaže, to je ipak samo prognoza, ne treba je shvaćati preozbiljno. Što bi rekao stari dobri Mate Baturina: „Dikod uđe, dikod ne uđe“. Ako mogu vrhunski centarfori promašivati zicere, zašto onda meteorolozi ne bi smjeli tu i tamo pogoditi s prognozom? U svakom slučaju, kao što sam već rekao, meni je to posao iz snova. Idealna kombinacija medijske pažnje, mogućnosti pogreške i odgovornosti za istu. Istina da nije kao kod nogometaša, ali siguran sam kako je i ‘šuška’ dobra.
Međutim, i meteorologija je ostala sanak pusti, kao i nogomet. Tamo moraš trenirati svaki dan, ovdje ipak treba nekakav fakultet, a ja nisam bio niti za jedno. Promislio sam tad, što bih mogao raditi, da nije fizički zahtjevno i da ti nije potrebno obrazovanje? I onda mi je sinulo…
Pa ja zapravo cijeli život želim biti novinar, samo toga nisam bio ni svjestan. I to ne onaj pravi novinar koji analizira ozbiljne i teške, za život presudne teme, koji vodi emisije u studiju i razgovara s eminentnim gostima. Ne taj. Ne ni onaj koji se javlja s mjesta događaja (pozdrav Andriji!) ili nosi glavu u torbi dok izvještava s prve crte bojišnice (i tebi Petre!). Ni to me ne privlači.
Ja bih volio biti onaj novinar koji sjedi zavaljen u fotelju i piskara o čemu god želi, kad god želi. Bez rokova, bez uvjeta. Kad ti odgovara, uzmeš tipkovnicu i pišeš što ti padne napamet. Sve teme su dozvoljene, nema toga što ne smiješ napisati. Tu i tamo smiješ čak i nešto korisno, nešto što ima smisla. E, takav novinar bih želio biti. Zamisli, udobno se smjestiš, pišeš što hoćeš i još te netko za to plaća. Savršenstvo. Kad bih našao tako nešto, recimo na nekom lokalnom portalu, ja bih bio sretan čovjek.
Nažalost, i ovaj moj san je na čekanju. I dalje se nadam, nisam odustao, ali vrijeme ide, a ništa konkretno nema na obzoru…
Ne znam, a da možda još jednom pokušam s Hajdukom? Istina, nisam od onih koji na društvenim mrežama pišu patetične poruke sa srcima i izljevima ljubavi prema ‘biloj’ boji, ali imam neke druge adute. Nisam neki igrač, star sam i kronično ozlijeđen i nespreman…