✍️ Ante JUKIĆ
Točno četiri olimpijska ciklusa prošla su od jedne od najvećih pobjeda u dugoj i bogatoj povijesti Nosterije. Tog 25. kolovoza 2010. godine, Nuštarci su u sklopu 1/32 finala Hrvatskog nogometnog kupa na svom Parku prinčeva dočekali Novalju. Vrlo rano Nosteria je stigla do 2:0, ali gosti su se početkom nastavka ekspresno vratili u igru. Opasno je momčad Zorana Pepa Rubića živjela u tim trenucima, Novalja je nadirala sa svih strana, no uspjeli su domaćini sve to preživjeti i dočekati svoju šansu nakon kornera. Zoran Tucaković zabio je za konačnih 3:2 i bacio cijeli Nuštar u trans.
Tuca je bio rasni strijelac, taj nije puno razmišljao kad je dobio loptu u šesnaestercu. Ako nije moglo drugačije, onda punom u rašlje, pa što bude. A što reći za Domagoja Kneza? Kako je samo Dodo za 1:0 volejčinom uhvatio loptu koja se od prečke odbila sto metara u vis nakon udarca Antača. Većini nogometaša to bi bio potez karijere, najljepši gol u kolekciji, a njemu nije ušao ni u Top 10.
I za kraj, Ivan Butko, koji je pogotkom za 2:0 izazvao erupciju na Parku prinčeva. Gile je zabijao vrlo, vrlo rijetko, jednako kao i napadači koje je čuvao. U džepu, ponekad i među zubima. No, kad kapetan zabije, onda ne znaš je li gol ljepši ili važniji. Ovaj protiv Novalje bio je takav, da se ni 16 godina poslije odgovor ne zna.