Šesti lipnja 1982. – nedjelja koju Vinkovci nikad neće zaboraviti. Dan kad se vinkovački Dinamo zlatnim slovima upisao u sportsku povijest, a stadion uz Bosut pretvorio u eruptivni vulkan sreće, ponosa i emocija. Točno 43 godine kasnije, ta nogometna bajka i dalje živi u sjećanjima, srcima i pričama koje se prenose s koljena na koljeno.
Te nezaboravne nedjelje, pred gotovo 20.000 navijača, u gotovo kvalifikacijskoj utakmici vinkovački Dinamo je s 5:0 razbio zenički Čelik – i to uživo pred cijelom bivšom državom, zahvaljujući prvom TV prijenosu iz Vinkovaca, koji je prenosio legendarni Mladen Delić. Da su Zeničani slavili, oni bi išli “gore”. A u slučaju remija pokraj Bosuta vrata prvoligaškog raja bila bi otvorena subotičkom Spartaku. Neviđena drama!
A što se događalo na terenu? Nogometna čarolija. Sulejman Halilović, miljenik tribina, bio je nezaustavljiv – zabio je prvi, drugi i četvrti pogodak. Njegov partner u sjajnoj partiji bio je Nenad “Zijo” Lušić, koji je autorski potpisao treći gol, a šlag na tortu stavio je Ivica Tunjić – Tunjo. Da priča bude još filmskija, vratar Tomislav Radić obranio je i penal.
Bila je to ekipa koju se pamti i voli: T. Radić, Bogdan, Mlinar, Mirosavljević, I. Radić, Kesić, N. Lušić, S. Lušić, Tunjić, Rajović i Halilović – predvođeni trenerom Tonkom Vukušićem.
Kapetan te nezaboravne generacije, Stjepan Bogdan, danas kaže:
– To je bio povijesni dan. Ne znam mogu li današnje generacije uopće razumjeti što je značilo igrati Prvu ligu bivše države. Mnogi veći gradovi to nikad nisu doživjeli. Mi jesmo – i to s velikim stilom. I zato sam ponosan. I uvijek ću biti.
Bila je to prekretnica, eksplozija snova i trenutak kad je nogomet u Vinkovcima dobio auru. Jer, tog 6. lipnja 1982. godine, ova zlatna generacija vinkovačkog Dinama nije samo ušla u Prvu ligu. Ušla je u legendu.