PIŠE: Ante JUKIĆ
Katolička Crkva danas, 8. rujna, slavi rođendan Blažene Djevice Marije. Narod bi rekao, Malu Gospu. O Marijinoj veličini i značaju dovoljno govori činjenica kako se samo njoj i svetom Ivanu Krstitelju obilježava i datum rođenja. Svim ostalim svecima slavi se samo datum smrti.
Rado se katolici utječu Gospinom zagovoru, što je potpuno razumljivo. Prema majčinskoj figuri čovjek je nekako najotvoreniji, tu nema skrivanja. No, koliko god nam Djevica Marija bila bliska, treba uvijek imati na umu kako je ona ipak jedna druga dimenzija u odnosu na ostale ljude. Jedina je začeta bez ljage Istočnog grijeha, uznesena je na nebo dušom i dijelom. Ona je, dakle, već doživjela, ono što nas očekuje o Sudnjem danu. Marija nije Bog, ali nije ni obični čovjek, a razina na koju ju je Bog uzdignuo dobar je odgovor onima koji neprestano ponavljaju kako kršćanstvo ponižava žene.
Ipak, iako na ovom svijetu nikad nećemo biti poput nje, to ne znači kako Mariju ne možemo slijediti. U onim svakodnevnim stvarima, s posebnim naglaskom na njezino predanje i povjerenje u Boga. Gospa nije imala lagan život, štoviše, mogli bi reći kako je on bio poprilično traumatičan. Još kao vrlo mlada djevojka, praktički dijete, suočila se s najizazovnijom ulogom koju netko uopće može dobiti, naviješteno joj je kako će upravo ona na svijet donijeti Gospodina. Iako zbunjena, Marija je spremno prihvatila Božji naum, a vjeru nije izgubila ni kad je ostala bez Josipa, svog životnog suputnika i oslonca.
Konačno, nije posumnjala niti u trenutku najveće boli koju čovjek može doživjeti, kad je na kalvariji gledala kako joj umire sin. Zato što je vjerovala da to nije konačni rastanak, i da Isus ne pripada njoj. Cijeli Marijin život bio je prožet izazovima, tragedijama i gubicima, no ona je to podnosila sa zadivljujućim spokojem. Jednostavno, vjerovala je Bogu, voljela je Boga.
I to je ono što bi svaki vjernik prvenstveno trebao gledati u Mariji. Lijepo je voljeti Gospu, no još je ljepše voljeti kao Gospa. Danas Mala, ali uvijek Velika.