Mladen Kevo, nekoć ratni izvjestitelj Glasa Slavonije za vinkovačko-vukovarsko područje, a danas kolumnist našega portala, ovih dana prije 33 godine u vinkovačkom hotelu Slavonija dočekivao je branitelje koji su se kroz neprijateljski obruč preko Bogdanovaca i Marinaca uspjeli probiti iz vukovarskog pakla. Njegovi ratni zapisi sabrani su u knjigu „Rat za Hrvatsku – Istočnoslavonska ratna kronika” iz koje izdvajamo priču zapisanu 12. studenog 1991. godine.
Dario opet ima tatu!
Tko su ustvari herojski i neponovljivi branitelji Vukovara, tko su ti – kako ih je pokušavala pogrdno nazvati srbijanska propagandna mašinerija – ”zenge”, ”mupovci”, ”pobesneli hadezeovci”, tko su ti branitelji Vukovara koji su tri mjeseca prkosili Miloševićevoj, Šešeljevoj i Adžićevoj Srbiji?
Tko su ljudi koji su srušili četiri različite vojne doktrine o suvremenoj strategiji i taktici osvajanja gradova, tko su oni koji su za jedan grad vezali više tenkova i ostalih oruđa, nego što ih je bilo na svim ostalim frontovima u Hrvatskoj zajedno?
S jednim od njih smo bili sinoć (11. studenog 1991. godine, op. ur.). Zove se Ante i to je dovoljno. Rekao nam je i prezime, a onda više sam za sebe: ”Prezime, šta znači prezime, moje je prezime ustvari Hrvat”. Iz Đurđenovca je, srednje dobi, radnik. RADNIK, ne RATNIK. U Vukovar je išao kao dobrovoljac. Htio je u Vukovar, kaže ”osjećao sam da mi je tamo mjesto”.
Otišao je 28. rujna na deset dana. Takve su tada bile uobičajene smjene. Dario ima samo tri godine. Dario je njegov sin koji je na očevom odlasku plakao. Ima suze krupne kao orah, pričao nam je Ante dok smo pili pivo u Vinkovcima. ”Ne pijem pivo, ne pijem ništa. Ali, kako da Vam objasnim, zaželio sam se piva u Vukovaru”.
Plakao je Dario. I Antina supruga je plakala. Dario je samo osjećao, a supruga je vjerovala da Antu više nikad neće vidjeti. Znalo se već tada što je Vukovar. ”Tih 60 dana ne bih promijenio za cijeli svijet. To je nešto što je duboko u meni”, rekao je i tada su mu pošle suze. Zapalio je i ruka mu je drhtala.
”Kako da Vam pričam, gospodine, ja Vas i ne poznam tko ste. Tamo su ljudi pucali i PLAKALI. Snajper ti pogodi najboljeg druga u čelo, nekoliko metara od tebe, a ti ne smiješ prestati pucati, jer oni dolaze, nadiru, pijani, drogirani. To nisu ljudi. Mi smo se tamo borili sa zvijerima. Stisneš zube, plačeš, oplakuješ tek poginulog druga i pucaš. Tamo sve smiješ uraditi, samo nikada ne smiješ prestati pucati.
STRAH, šta je to strah, nema straha. Ima prvih deset dana, kad ti je sve nestvarno, kad gledaš borce oko sebe. Poslije nema ničega, postoji samo položaj i oni ispred tebe. I ti im ne daš da probiju liniju obrane. NE DAŠ im, jer iza tebe su civili, žene, djeca.”
Tako priča Ante koji je bio na Sajmištu. Svi u Vukovaru, baš svi, su bili junaci. Ante nam ipak priča da su ”oni iz Borova naselja bili otkačeni, šta su im oni radili to se ne može opisati”…
”Po jedna lepinja i pola mesnog nareska bio nam je obrok posljednjih tjedana. Za civile nekad nije bilo, za nas je moralo biti. Snaga je vrlo bitna. U sprintu moraš 500 metara pretrčati po d kišom projektila za nekoliko minuta, obaviti zadatak i istog trenutka nazad. Za to treba snage. Nikad svoj obrok nisam dao odraslom civilu. Djeci jesam. Vidiš ih male, uplakane, slinave, raščupane. Vidiš kako gledaju u tvoju lepinju i daš im je.
Borci bi tada rekli da će danas preskočiti ručak. Izgubio sam 15 kilograma za nepuna dva mjeseca. Nisam umoran, ja nisam umoran. Nekoliko dana mi treba da vidim Darija i ženu, evo tu su mi njihove slike. Moram odspavati, odspavati nekoliko dana i dobro se okupati.”
Tako govori Ante, čovjek koji je 60 dana proveo u vukovarskom paklu u teksas riflama. ”Moram u Vinkovcima nabaviti gardijsku uniformu, moram u njoj doći pred ženu i Darija. On to voli i zna šta je, iako ima tek tri godine. A deset godina smo ga čekali. Znate li koliko ga volim…?
Vukovar, Vukovar… Nema grada, GRADA tamo nema, ruševine, ruševine, ruševine. Nije moralo tako završiti. NIJE MORALO, ali vratit ćemo se mi. Oni nas nisu pobijedili, nikad nas nisu pobijedili i nikad nas neće pobijediti. Oni su samo UŠLI U GRAD kad mi više nismo imali municije.
Prošli smo sve njihove prstenove i obruče. JEBEŠ njihove prstenove, oni nisu nikakvi borci. Mi ćemo se vratiti, EVROPA NAS JE OSTAVILA NA CJEDILU, ona je kriva za sve”.
Rekao je to jednom danskom novinaru koji nam se upetljao u razgovor. Naručili smo još jedno pivo i kavu. ”Pogledajte moje ruke, ja sam PRAVIO PARKET. Na njima nema promjene, nekad su bile žuljevite od parketa, sad su otvrdnule i izbrazdane, prsti su izgrebani od stalnog punjenja metaka u okvir. Puni, pucaj, puni, pucaj… Dan, noć. To Vam je Vukovar bio.”
Ante, jedan od anonimnih vječnih vukovarskih heroja želio je nastaviti priču, ali ga je umor počeo savlađivati. Otišao se otuširati toplom vodom, otišao se OKUPATI poslije dva mjeseca. Ante ide kući. Dario OPET IMA TATU.