PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne sjećam se točno gdje sam bio 1991. godine. Znam samo da sam ljeto dočekao u Vinkovcima. I da su me najesen neodgodive obveze odvele u Zagreb. Te da sam se vratio kad se situacija malo primirila. Međutim, itekako se dobro sjećam gdje sam bio i što sam radio tog 9. srpnja 2001. U Ceriću, ponedjeljak je bio…
Sama činjenica što je ponedjeljak, a ne nedjelja, činila je taj događaj posebnim. Nikad prije takve atmosfere na tom mitskom terenu, i prije početka znalo se kako će rasplet biti emotivan. Pitanje je bilo samo – tko će se na kraju radovati, tko će uzeti svoju premijernu ‘kantu’ nakon nekoliko poraza u finalu? Nisam želio ni razmišljati, što će se dogoditi, ako ponovno ostane kratak. I to sad, kad mu je Federer sklonio Samprasa, Henman Federera, a Henmana on osobno, u epskom dvoboju koji se protegnuo na tri dana.
Prvi set sve je išlo glatko, neočekivano glatko. Gledaš bez ikakvog grča i nervoze, pitaš se: „Je li moguće, da će ovako lagano ploviti do kraja?“. Naravno, nije bilo moguće, predobar je igrač bio s druge strane. U drugom setu počinju problemi, sad je već teže gledati. Toliko, da sam, ne bi li se maknuo od televizora, čak otišao i šljive kupiti. To valjda dovoljno govori.
Kad sam se vratio, dočekale su me dobre vijesti. ‘Break’ u trećem setu već je bio u džepu, ostalo je samo rutinski odservirati do kraja. I bi tako, 2:1, još samo jedan set do raja.
„Možda ovaj klokan sad konačno popusti“, rekoh sebi u bradu, ali uzalud. Ne da nije popustio, nego igra sve bolje. I onda dolazi onaj trenutak gdje je puknuo i on i vjerojatno svi mi koji smo gledali. Ma, ne možeš mu svirati prijestup u tom trenutku, nee-moo-žešš! Sad stvarno više nisam mogao izdržati. Šljive su već sve bile u kaci, tako da sam sjeo na bicikl i zapalio za Vinkovce. Iskreno, u tom trenutku mislio sam da ponovno neće uspjeti.
Kad sam stigao u grad i ponovno se dokopao televizora, već je počeo onaj rulet u petom setu. I tu sam ga, priznajem, još jednom već prežalio. Kod onih 0:30. Klokan je stvarno u tim trenucima igrao sjajno.
A, onda, konačno – ‘break’ za 8:7 i pauza prije servisa za meč. Najstresniji gem u povijesti tenisa, vjerojatno i za njega samog. Meč-lopte se nekako uspijeva domoći, ali završiti nikako. Vidjelo se iz aviona da mu je ruka teška dvije tone. Da klokan nije retern poslao u mrežu, još i danas bi igrali.
Sjajan je igrač bio taj Rafter. Zaslužio je i on barem jedan trofej na toj svetoj travi, ali ako je ovo bio ‘taj’ meč, onda mi je drago što nije. Jer, igrao je protiv jednog koji ga je ipak zaslužio malo više. Gorane moj, ti si možda došao k sebi, ali ja još nisam. Već su 24 godine prošle, a još uvijek se točno sjećam što sam radio tog 9. srpnja, iz minute u minutu.
Svakako jedan od najemotivnijih uspjeha naših sportaša koje sam proživio. I najvažnije, preživio.
Hvala, Gorane!