PIŠE: Ante JUKIĆ
Iskreno, mislio sam kako nikad neću pisati o tome. Ne zato što me je sram ili što se bojim nečega, daleko od toga. Jednostavno, bio sam uvjeren da smo kao društvo prerasli takav način razmišljanja. Želio sam vjerovati da je danas najvažnije biti čovjek, no očito još uvijek ima onih koji razmišljaju drugačije. I zato mi nema druge, nego izići iz ormara.
Ovo razumjeti mogu samo oni koji se i sami nalaze u istoj situaciji. Svi ostali nikad neće u potpunosti shvatiti, koliko god pokušavali. Često znam čuti: „Gle, lako je tebi, ti si uvijek kod kuće, kod svojih“. Što reći, na takve opaske mogu se samo nasmijati. Sa strane izgleda kao da imaš dva doma, a zapravo nemaš nijedan. Nemaš ono jedno mjesto koje možeš smatrati istinski svojim. I gdje god dođeš, osjećaš te nekakve skrivene poglede i šaputanja. Kao da tu ne pripadaš. Dok si dobar, to nekako i ide. Još ako ostvariš neki uspjeh, čak će se i ponositi tobom. Reći će: „To je naš Ante“. Ali, ako nije onako kako su oni zamislili, vrlo brzo peru ruke od tebe i okreću glavu. Onda je to njihov Ante.
Najteže je kad su blagdani, Božić pogotovo. Uvijek obiđem obje strane, jednako su mi draga oba Božića, ali ne možeš biti na dva mjesta u isto vrijeme. Moraš jednu stranu obići ranije. I onda odmah počnu šaputanja:. „Aaaa, kod njih je bio prije, znao sam ja da su mu oni draži“. Žalosno je to, žalosne su takve podjele, a posebno kad govorimo o Bogu i duhovnim stvarima. Kao da je jedan Božić bolji od drugoga, kao da Bog različito gleda na ljude. Za mene je Božić samo jedan, a to što ga ljudi drugačije slave, stvar je tradicije i običaja. Ovdje purica, tamo pečenka, negdje ovaj kolač, negdje neki drugi, ali bit je ista. Pa zar se i oko toga moramo dijeliti?
I međusobne utakmice teško proživljavam. Tih dana najradije bih se zakopao negdje duboko, da se maknem od svih priča. A odlazak na stadion mogu samo sanjati, iako bi to baš volio. Mogao bih se veseliti ili zapljeskati krivom golu, a to mi neki ne bi nikad oprostili. Za njih je to pitanje života i smrti, a meni susret u kojem bi najviše volio pobjedu i jednih i drugih. Kako to nije moguće, onda nekako uvijek priželjkujem remi. I zbog sebe, a i općenito zbog atmosfere. Kad netko pobijedi, onda tu bude i ruganja, tenzija, iskri, često i nasilja. Ne volim to.
U konačnosti, sve je to samo sport, ali neki ljudi nikako odrasti. Oni bi se poubijali zbog te obične krpene lopte. Možeš ti njima ne znam koliko govoriti da ima i puno važnijih stvari u životu, oni to nikad neće shvatiti. A pogotovo ne mogu pojmiti kako su meni obje strane jednako drage i kako se jednako radujem njihovom uspjehu. Kad to spomenem nekom takvom fanatiku, odmah slijedi ono već poznato: „Ma, ti si njihov“. Zato mi i te utakmice donose sve više gorčine.
Sve ovo, i blagdani i sport, koliko god teški bili, ništa su u usporedbi s ‘onom’ temom. To je toliko bolno, da o tome ne želim ni pričati. Rat je sam po sebi tragedija, a u ovom mom slučaju sve dobiva dodatnu dimenziju. Uglavnom, sve vam je jasno. Bitke, padovi i oslobođenja nisu moja priča, u tome nisam sudjelovao. Vjerojatno sad već možete shvatiti i zbog čega.
I eto, možda ste sad dobili potpuniju sliku, možda su vam sad jasniji neki moji tekstovi. Probajte se staviti u moju kožu. U kožu čovjeka koji ima dva doma, a često se osjeća kao beskućnik. Čovjeka kojeg svi svojataju, a opet je najčešće ničiji. I koji će, što god napravio i koliko se god puta dokazao, uvijek nositi tu nekakvu stigmu na čelu. A zašto? Zato što se nisam htio opredijeliti. Što nisam htio odabrati stranu. Zato što sam čovjek koji voli obje strane jednako i zato što ne želim biti dio tih vječnih ratova i prepucavanja. Mnogi to ne mogu prihvatiti, ali to je njihova stvar. Ja sam ponosan i na jedne i na druge.
Zaista, teško je biti dijete iz miješanog braka. I ne znam kako bih se nosio s tim križem, da mi nije Svete Kate i Duha Svetoga…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.