PIŠE: Ante JUKIĆ
Nezgodno je pisati o bolestima, jer samo oni koji su bolesni znaju kako se osjećaju. Posebno to vrijedi za bolesti koje se ‘ne vide’, za probleme sa psihičkim zdravljem. Depresija je činjenica, nije mit, no dojam je kako je ona danas postala i svojevrsni trend. Sredstvo za privlačenje pozornosti. Posebno to vrijedi za svijet slavnih i bogatih. Takvi ljudi uglavnom nastoje privući pažnju i popularnost na sve moguće načine, pa onda, kad ispucaju sve mogućnosti, na kraju kao adut ostane samo depresija.
A sve kako bi pokazali kako ni u njihovom svijetu nije sve savršeno kao što to možda izgleda sa strane. Kao dodatak depresiji, često se javljaju i priče o teškom i traumatičnom djetinjstvu, zlostavljanju. Uglavnom, kao da nisi ‘in’ ako imaš normalan život, to se danas jednostavno ne prodaje.
Kako to uglavnom ide s trendovima, prva u redu kad treba nešto prihvatiti i sjesti na vagon popularnosti su djeca. Neki dan naletio sam negdje na prilog o postotku djece koja boluju od depresije i raznih psihičkih poremećaja. I to male djece. Kao što sam već rekao, neka djeca zaista su bolesna, no dojma sam kako je mnogo tih slučajeva proizvod ovog današnjeg društva. Bolesnog društva.
Kako malo dijete može ili smije biti depresivno? Znaju li djeca uopće što je depresija? Tko ih je doveo u takvu situaciju? Kako netko u tim godinama barata takvim pojmovima? To su, po meni, ključna pitanja. A njih uglavnom nitko ne postavlja. Puno je lakše izgleda snimati patetične priloge i umirati od brige za djecu. Posebno je apsurdno kad to čine upravo oni koji su djecu i učinili depresivnom.
Pogledajmo što se danas djeci nudi, kakve im se poruke šalju. Pogledajmo čime je obilježeno njihovo djetinjstvo. Razdoblje koje bi trebalo biti najbezbrižnije u životu. Umjesto da ih jednostavno pusti uživati, da ih se pusti biti djeca, od malih nogu bombardira i ‘šopa’ ih se sadržajima potpuno neprikladnim za njihovu dob. Zapravo, rekao bih kako je dobar dio tih sadržaja neprikladan za bilo koju dob i za bilo koga, ali odrasli ljudi barem su ‘na papiru’ odrasli, oni još koliko-toliko mogu birati, odabrati što je korisno za njih. Mala djeca to ne mogu, nego gutaju sve što je na meniju.
A kad vidiš što im se nudi danas, nije ni čudo što su depresivna. Televizija, internet, mobiteli, društvene mreže, aplikacije svih vrsta… Pa knjige, a sve više i slikovnice, koje su nekad bile štivo za djecu, dok su danas sredstvo indoktrinacije i preodgoja. Djeca su danas od malih nogu izložena nasilju, vulgarnosti, nastranosti, nekulturi, razgovorima o spolu, rodu, seksu. Pita ih se jesu li zadovoljna onime što su dobila na rođenju, ili bi možda trebali razmisliti o promjeni. Sugerira im se da mogu voljeti i jedno i drugo, da razlike nema. Glave kojima bi trebale dominirati bezbrižnost, igra i bezazleni dječji sadržaji, pune se sadržajem koji u jednom trenutku mora eksplodirati.
I onda nastupa depresija. Za koju djeca, da je društvo normalno, ne bi niti čula, a još manje od nje obolijevala. Ta riječ ne bi ni postojala u njihovom vokabularu, kao ni mnoge druge koje ih upravo i dovode u to stanje. Ali, brine se ovo društvo za djecu. Organizira tribine, radionice i predavanja na kojima upozorava na problem depresije kod djece. Budu čak i emisije na televiziji o tome. Istoj onoj televiziji koja ih najvećim dijelom upravo i čini depresivnom. Klasičan je to primjer onoga, kad problem rješava onaj tko je problem i stvorio. I kao vrhunac svega, postoje i te telefonske linije, plavi i tko zna kakvi još telefoni, na kojima se djeca mogu požaliti na svoje probleme. Da ne bi slučajno zakasnila, treba ih odmah upoznati s njihovim pravima. Ne daj Bože spomenuti odgovornost i obveze, taman posla.
Društvo moje drago, društvo današnje, silno zabrinuto za djecu i njihovu depresiju, zapitaš li se ikad kolika je tvoja ‘zasluga’ u ovoj priči? Možda bi najviše pomogli kad ne bi ništa radili, i kad bi djecu jednostavno pustili biti ono što ona i jesu. Djeca…