✍️ Danijela ŠARAC, univ. mag. rehab. educ.
Pa dobro… Dogodilo se ono što se, valjda, nije smjelo dogoditi. Učenik je ozlijedio drugog učenika i djelatnicu jedne zagrebačke srednje škole. I sada ćemo, sasvim očekivano, imati krizni tim. Jer krizni timovi, čini se, najbolje funkcioniraju nakon krize. Prije krize stvari su, očito, nešto kompliciranije.
Prije krize treba imati stručnjake, treba imati vrijeme i treba imati sustav ranog prepoznavanja. Treba imati nekoga tko će primijetiti promjenu u ponašanju, nekoga tko će zastati i pitati dijete: „Što ti se događa?”, a ne samo: „Zašto opet nisi napravio zadaću?”.
Treba imati školu koja nije samo mjesto na kojem dijete dolazi po ocjenu, nego mjesto na kojem se može prepoznati da dijete više ne može. Ali nema veze. Imamo krizni tim i usput, kako se čini, jednu prilično uspješnu društvenu strategiju; pričekati da problem postane dovoljno velik, dovoljno vidljiv i dovoljno strašan pa (tek) onda reagirati.
Preventiva? Svakako dolazi u obzir, no neka bude u projektu. Mentalno zdravlje? Uh, to iznad svega, ali neka stane u jednu radionicu, jedan plakat i jedan sat razrednika. Idemo dalje; socioemocionalne kompetencije? U svakom slučaju, dapače. Samo nemojmo slučajno sustavno ulagati u ljude koji ih trebaju razvijati s djecom.
Edukacijska rehabilitacija? To vam je divna struka. Samo što bi bilo prilično nezgodno kada bi stručnjaci počeli djecu gledati kao osobe s potrebama, a ne kao „problematične učenike” koje treba nekako dovesti u red. I onda se čudimo. Čudimo se djeci koja se ne uklapaju, djeci koja šute, djeci koja provociraju, djeci koja se povlače, djeci koja traže pripadanje na pogrešnim mjestima. Čudimo se djeci koja mjesecima, možda i godinama, pokazuju da nešto nije u redu, sve dok taj signal ne postane toliko glasan da ga više nitko ne može ignorirati.
I onda svi odjednom postanemo stručnjaci; zašto roditelji nisu vidjeli, zašto škola nije reagirala, zašto nitko nije primijetio, zašto sustav nije napravio više? I, naravno, pitanje svih pitanja; tko je kriv??? Očigledno je, lakše nam pronaći krivca nego pronaći način da dijete na vrijeme dobije pomoć.
I tu bih ipak zastala. Jer, dijete nije sustav i ne treba ga pretvoriti u objašnjenje vlastitog neuspjeha sustava. Ne znamo još što je prethodilo jučerašnjem zagrebačkom događaju; niti motiv, niti je li bilo ranijih upozorenja… To treba utvrditi, nipošto ne nagađati.
Međutim, znamo nešto drugo; mentalno zdravlje djece i mladih nije tema koja počinje onoga trenutka kada se dogodi incident. WHO upozorava da su teškoće mentalnog zdravlja u adolescenciji česte i da su podržavajuće obiteljsko, školsko i društveno okruženje važni zaštitni čimbenici. UNICEF u Hrvatskoj godinama upozorava na potrebu jačanja škola kao mjesta podrške mentalnom zdravlju.
Stoga, više nije pravo pitanje: „Tko je kriv?” već je ono mnogo neugodnije: „Koliko ćemo još puta čekati da dijete povisi glas toliko da ga napokon čujemo?”
Jer, možemo preuzeti gotovo sve što je europsko; modele, kurikulume, termine i lijepe riječi poput inkluzije, dobrobiti, kompetencija i mentalnog zdravlja, staviti ih u dokumente, strategije, projekte, prezentacije… Ali, krajnje je vrijeme da preuzmemo i ono najteže; odgovornost da dijete ne mora doći do ruba kako bismo mu ponudili pomoć!