✍️ Mladen KEVO
Bila je godina 1963. Došao je, tako, i taj dan. Dan rastanka, odlaska, seobe; početak velikog putovanja njegove obitelji. Roditelji rekli su mu da će seliti u Hrvatsku, u Slavoniju, u kraj gdje je sve bolje i gdje će mu biti ljepše. Njemu, koji je sada imao nepune četiri godine, i čiju su bistrinu ukućani već zamijetili, ništa tu više nije bilo jasno. Kako može biti ljepše igdje na svijetu nego ovdje i kako može biti lijepo tamo, ako s njima neće poći djed i baka i njegov najbolji prijatelj Stjepan.
Na ta pitanja svi su zamuckivali, sklanjali poglede ustranu i nisu mu znali odgovoriti. Kao nježna biljka, iz lončanice iznenada istrgnuta, sklonjena s pendžera na kojemu je imala puno zraka i sunca, tako je i on tog dana s roditeljima krenuo na to svoje prvo veliko putovanje. Djedu je obećao da neće plakati i toga se, jer je imao već rođenjem nešto od one unutrašnje južnjačke muške čvrstine u svojim genima, hrabro – iako jedva – držao. A u toj maloj nježnoj dječjoj duši, sve se zapravo rušilo!
Potonuće Titanika u ledenoj vodi sjevernog Atlantika bilo je valjda manje dramatično od drame koja se u tim trenutcima rastanka odvijala u njegovoj svijesti. Pamtio je kremenice, koje mu je prabaka Anđa umjesto bombona vadila iz unutrašnjeg džepa svoje kotule, u kojemu ih je samo za njega čuvala. Pamtio je iščekivanje djeda Ivana na povratku sa sajma u Stolcu ili Blagaju s kojega bi mu uvijek donio bijelu štrucu, koja je za njega u svakodnevnici tvrdog crnog raženog kruha ispod sača bila prava blagodat.
Pamtio je veliku okruglu drvenu siniju, oko koje bi se svi okupili i iz tepsije postavljene na sredini, drvenim žlicama jeli pečeni krumpir. Pamtio je Očenaše prije ručka i večere, koje je uvijek s krunicom u ruci baka Bojana prva započinjala. Pamtio je odlaske s djedom na popodnevni odmor, na gunju, u hladovini starog cera u Potavanu. Pamtio je pravi ritual djedovih ispijanja jutarnjih kava s dvojicom staraca, njegove rođene starije braće. Pamtio je kako bi ga on uvijek pitao: “Je li ti slatka kava, djede?”
Hoćeš da ti još jednu kremenicu ubacim u fildžan? Pamtio je nedjeljne odlaske na misu, gromki župnikov glas, koji se za propovijedi orio malom crkvom i potom skupljanje lemuzine. Pamtio je onaj snažni kiselkasti miris velikih ovčjih mjehova, napunjenih sirom i poslaganih u izbi pod čardakom. Pamtio je brižljivo posloženo i pripremljeno djevojačko ruho u sobi iznad. Pamtio je lastavičino gnijezdo svijeno ispod strehe kućnog trijema. Pamtio je ognjište u kući i maše s kojim se igrao hvatajući žar s njega.
Pamtio je stoku kako na izvoru Spijeniku pije vodu i onaj posebni zvuk zvona na kravama koje bi se u predvečerje vraćale s ispaše iz Krevnica. Pamtio je da bi svaki njegov dječji plač trenutno prestao, čim bi njegova majka ostavila u kolijevku malu sestru i njega primila u krilo. Pamtio je Putalja, velikog smeđeg konja, na kojega bi djed podigao svog unuka u sedlo, pažljivo ga pridržavajući u polaganom hodu. Pamtio je dolaske župnika i filanca u kuću, jer su to bili oni trenutci kad se ni muha nije čula.
Pamtio je nizanje duhana za sušenje i tkanje žena na tkalačkim stanovima. Pamtio je prave muke na kojima bi se našao kada bi ga djed upitao koga najviše voli, prije nego ga je mama naučila da kaže: djeda i tatu. Pamtio je branu napravljenu od granja uvezane oštre drače, kojom je djed uz pomoć para volova usitnjavao uzoranu zemlju, a njega bi posjeo na veliki bijeli kamen na tim granama i tako bi ga vozio, dok je zemlju branao. Pamtio je velikog divljeg zeca koji je iskočio iz šumskog gustiša pred njega.
Pamtio je trijem ispred kuće, s kojega se svakog predvečerja moglo gledati kako sunce za planinu zalazi. Pamtio je žene, kako u burilima, užetom uvezanim na leđima, nose vodu s čatrnje. Pamtio je djedovu kutiju za duhan, faercak i djedovu čakiju s kojom se jednom, neoprezno se igrajući, dobro posjekao. Pamtio je kako mu je duhan privio na posjekotinu i stegnuo rupcem. Pamtio je vršenje žita na gumnu i konje kako gazeći hrpu srpovima urezanog klasja na produljenom ularu beskonačno trče u krug.
Pamtio je djedov drveni, katancem zaključani, kovčeg kojega je ovaj držao ispod sećije, ponekad mu dopuštajući da zaviri u sve tajne njegove unutrašnjosti, u sve tajne djedovog kovčega. Djedu bi on tada sjeo u krilo te bi mu `pomogao brojiti dinare` u njemu spremljene (znao je brojiti samo do sedam pa bi onda naslagao nekoliko snopova po sedam novčanica). Pamtio je svog prvog najboljeg prijatelja Stjepana, s kojim se sada, toliko iznenada, trebao rastati.
Pamtio je užurbane pripreme posljednjih dana i taj zadnji dan kad su svi ukućani plakali, a on nije znao iako je naslućivao zbog čega. Pamtio je da je baki obećao da će uvijek biti dobar! Pamtio je prijatelja Marka, koji mu je sav uplakan za rastanak donio šaku suhih smokava, i to kako su se njih dvojica zatim, onako dječački nevješto i potpuno spontano zagrlili. Zapamtio je djedovo lice koje se toga dana bolno grčilo i njegove, prvi put ih je takve vidio, potpuno zastakljene oči…
I ruke kojima ga je pomilovao. I prvi put je to toliko voljeno i toliko puta doživljeno djedovo milovanje bilo s prstima koji su podrhtavali. Pravo je čudo koliko je toga bio zapamtio s nepune četiri godine. Te slike, ta sjećanja, te uspomene, ti prizori i krajobrazi, glasni iskreni neusiljeni smijeh tih ljudi, taj tajanstveni huk planinskog vjetra u visokim, gustim, zelenim šumskim krošnjama, te visoke trave i njihovo zlatno polje ječma i raži kako se blago ljuljuška na ljetnom povjetarcu.
Ta zvonka pjesma mladih razigranih djevojaka, koje su njemu izgledale kao prave gorske vile iz priča, u kolu ispred crkve poslije Velike mise, kad bi se za ruke uhvatile i zapjevale: “Preletjele bijele vile iznad grada Dubrovnika, to ne bile bijele vile već djevojke Hercegovke”. Ti kršni momci, koji bi u nedjeljno popodne za zabavu, ali i za osobni prestiž bacali kamena s ramena. Ona toliko posebna nedjeljna jutra, kad bi sa štokrle uzeo posudicu sa sapunom i rekao: “Djede, ja ću ti držati da se bolje obriješ.”
Dok je ovaj nanosio četkicom pjenu na lice, brijući se oštrom britvom i oštreći je od široki kožni vojnički kaiš. Onaj već užurbani trenutak, kad bi baka djedu pridržavala bijelu lanenu košulju da ju obuče, dok je on umjesto kolonjske vode, uz uzvike u-ha-ha-ha s dlana nanosio nekoliko kapi rakije na podbradak – na mjesto gdje se malo posjekao, prije nego će ga njegov unuk za ruku primiti i s djedom sav važan krenuti na misu, jer se s crkve čulo već drugo zvono.
Onaj prizor kad je vesela svatovska kolona na okićenim konjima po mladenku došla. Ono razrijeđeno kiselo mlijeko iz stapa koje bi mu baka u kutlači davala pri velikim ljetnim vrućinama. One finim šarama protkane i vunenim lopticama ukrašene torbe o vratu mladih čobanica. Ona pjesma koja se za Božić, uz crno vino iz Dubrava, gromko orila i razlijegala cijelom njihovom kućom. Sve to ostalo je zauvijek pohranjeno u njemu i kroz cijeli će ga njegov život pratiti.
To je bilo puno više od običnog sjećanja. Bio je to zapravo zauvijek pohranjeni bolni stik njegove memorije, melankolično pamćenje iznenada prekinutih prvih godina dječjeg odrastanja! Bilo je to prisjećanje na njega samoga, u onim godinama savršene dječje bezbrižnosti koje se više nikada poslije ne ponove. Sjećanje na ono prvo čudesno upoznavanje zvukova, boja, mirisa i okusa stvarnosti kad je sve toliko novo. Sve je toliko uzbudljivo, svaka je stvar toliko drukčija od bilo koje druge.
Svaka je životinja ili biljka toliko različita od svih ostalih, svaki je čovjek toliko poseban u odnosu na sve oko njega. To je ono doba bezbrižnog dječjeg svemira kad su ona već sišla iz kolijevke i prohodala, ali kad još imaju privilegiju savršene slobode i nesputanosti. Još se od njih ništa ne očekuje, ne traži i ne zahtijeva, nego im je jedina dnevna obveza da se nikamo ne udaljavaju i ne izgube negdje, gdje bi ih svi drugi išli panično tražiti da im se nije što desilo. Novca su imali za kartu do Slavonije i još nešto malo!