✍️ Mladen KEVO
Uslijedilo je njegovih sedam sretnih i bezbrižnih godina, onih razigranih dječjih godišnjih doba u kojima ga je Slavonija potpuno prigrlila i pružila mu je sve ono zbog čega će ona postati njegov drugi zavičaj, njegov Dom, radi čega će ju zavoljeti toliko kao da se u njoj rodio i kao da još do jučer nije ni živio tri stotine kilometara južnije. Imali su u Privlaci četiri mjesta gdje su se ne samo igrali nego kojima su bili, na onaj poseban dječji način, naprosto opčinjeni: Ciglana, Vašarište, Šumica i Igralište.
Ciglana je bila zapravo veliko glinište, gdje se nekad vadila ilovača za pečenje opeke. Ono je bilo odavno napušteno, a na mjestu velike udoline, zaostale nakon iskopa, bila je izrasla gusta šikara. Kad bi se kroz nju nekako uspjeli provući, a uvijek bi netko pritom izgrebao ruke, noge ili lice, u njezinoj unutrašnjosti pružao se čudesan prizor; brežuljkasto tlo bilo je prekriveno debelom paprati i lišćem. Čistina, okružena sa svih strana vrbama, brezama i drugim stablima, izgledala je tako tajnovito mjesto, kao iz neke bajke!
To je bilo njihovo najdraže tajno skrovište. Tu bi se dolazili igrati kauboja i indijanaca, Winnetoua i Olda Shatterhanda, Toma Sawyera i Huckleberryja Finna; praviti lukove i strijele, paliti logorsku vatru od suhog lišća, za što bi, ponekad, nakon što bi brižne mame pogledom iz vrta zamijetile da se iz Ciglane opet dimi, znali dobiti i šibom od oca, ako bi ovaj toga dana došao nešto ljutit s posla i za to doznao za ručkom. Šiba bi prestala boljeti, Ciglana je i dalje izazivala uzbuđenje i dozivala zovom neodoljivosti.
Vašarište je bila njihova druga nezaobilazna dječja baza za igru. Nekad prije na tom se općinskom zemljištu održavao sajam. Sad je ono bilo cijelo zaraslo u visoku travu, prekriveno hladom velikih topola, posađenih u redove s jedne i bagremova s druge strane, uz tek poneku tužnu vrbu, sve na prostoru pravokutnog oblika, dužine tri stotine i širine dvije stotine metara. Nalazilo se odmah iza prvih vrtova kuća, s druge strane ulice. Tu su lovili leptire, skidali ptičja gnijezda, u jesen plašili i tjerali jata vrana.
Ili su se kriomice dogovarali za neki novi dječji pothvat. Tu bi uz pomoć otkinutih većih i debljih šiba i štapova te najlonskih vreća od gnojiva i kartona od većih kartonskih kutija, koje bi kriomice od kuće iznijeli, pravili svoje šatore u kojima bi s osušenim pripaljenim bambusima pušili Lulu mira. Nedjeljom bi se tamo kao mačke, kroz visoku travu prikradali lovcima koji bi se tu okupljali nakon lova, veselo se družili te na ražnju i vatri okretali i pekli svoj lovački ulov.
Znatiželjom djece promatrali su lovce iz visoke trave, njihove lovačke puške dvocijevke, opasače s nanizanom municijom u njima, lovačke noževe s drškama izrađenim od jelenskih rogova, njihove lovačke šešire sa zataknutim perima jastreba ili fazana, njihova crvena podbula lica, fazane, zečeve ili divljeg mačka koje su odstrijelili i drugima ponosno pokazivali, logorsku vatru na kojoj bi pekli crvenu slavonsku mesnatu slaninu, a ona je tako fino mirisala, tjerala im je vodu na usta i dražila nosnice.
Promatrati iz prikrajka te, u njihovim očima hrabre i opasne ljude, što s puškama okolo slobodno hodaju, koji se nimalo ne boje divljeg vepra, medvjeda ili vuka, kako ovi jedni drugima iz kožnih pljoski veselo nazdravljaju, a posebno kako kroz red od šiba protrčava onaj lovac pripravnik koji je toga dana imao svoj prvi ulov, sve je to za njih bio uzbudljiv događaj koji su gotovo kao neki napeti film, u visokoj travi dobro skriveni, širom otvorenih zjenica promatrali iz prikrajka.
Šumica je bila njihov treći izdvojeni dječji mali veliki tajanstveni svijet. Nije to bila zapravo nikakva šumica. Bilo je to stotinjak hrastova dvjestogodišnjaka, pravih panonskih orijaša, kakvi su u Slavoniji uglavnom posječeni u doba nesmiljene sječe u Austro-Ugarskoj Carevini, zaostalih u mjestu pored željezničke stanice, od šume koja se nekad prostirala svud okolo. Zašto ovi nisu doživjeli istu sudbinu, to nitko točno nije znao objasniti, ali su se ti veliki zeleni divovi iz ravnice, sad našli u samom mjestu.
Tik do željezničke pruge ta u njihovim očima velika tajnovita šuma bila je u njegovoj i u fantaziji njegove družine prava afrička džungla, u kojoj su se igrali Tarzana te u svojoj razigranoj mašti očekivali neće li iz nje iskočiti neki strašni lav ili kakav ogromni surlati slon! Tu su brali slatke crne šumske kupine i igrali se Robina Hooda, tu su palili karabit u kutijama izazivajući detonacije od čijeg bi se iznenadnog praska stresao prometnik Jure koji je upravo podizao željezničku rampu i potom ljutito galamio na njih.
Tu su smišljali sve ono što djeci u tim godinama uopće može pasti na pamet. A na pamet im padne puno toga. Imali su svoju šumu, i oni su imali svoj pravi mjesni Sherwood! I premda su to činili gotovo svakog dana, svaki bi novi njihov ulazak u Šumicu izazivao ono uzbuđenje i tajnovito iščekivanje, ne skriva li se možda u njoj nešto mračno i strašno, kakvo su osjećali kada su njihove dječje bose noge u nju prvi put kročile. Šuma je tajna. Velika tajna. Šumica je bila njihova šuma, njihova velika tajna!
I na kraju, odmah uz Šumicu, prostiralo se veliko nogometno igralište, na kom bi nedjeljom njihov mjesni klub, s klubovima iz susjednih sela, igrao utakmice općinske lige. Nisu imali novaca za ulaznicu pa su se između ograde provlačili, jedan drugom dajući znakove kad bi dežurni redar, ujedno i kontrolor i prodavač karata, otišao na drugu stranu. Tih je desetak sekundi trebalo u najbržem mogućem trku pretrčati četrdesetak metara čistine i zatim se već zadihan i uzbuđen skriti i zavući u grupu gledatelja.
U tom trčkaranju naprijed-nazad znala bi im proći cijela utakmica. Pomicali bi se tako da uvijek budu s druge, suprotne strane igrališta od one na kojoj bi se trenutno nalazio revni kontrolor, koji ih je bezuspješno pokušavao uloviti. Dva bi puta tjedno dolazili na treninge nogometne momčadi, a najveći prestiž predstavljalo im je uhvatiti loptu, koja je otišla u kukuruze iza igrališta i predati ju osobno najboljem igraču koji je nosio broj deset i zvao se Ica. On je bio njihov lokalni Pele!
O njegovom su se nogometnom umijeću ispredale mjesne priče. Pričalo se da su ga zvali i Dinamo iz Vinkovaca, i Vojvodina iz Novog Sada, ali ih je odbio te mirno nastavio igrati za svoj seoski klub i zabijati za njega golove, u pravilu na svakoj utakmici. Kad bi prošao ulicom držeći za ruku svoju djevojku, svi su se za njima okretali. Bio je naprosto jedan od mjesnih idola! A, ako bi se on, dok mu oni uzbuđeno dodaju loptu, još udostojao pogledati ih, eh, tom dječačkom ushitu nije bilo kraja.
Autogrami se u to vrijeme još nisu tražili, u kukuruzima se tražila lopta… Ponedjeljkom prijepodne obvezno bi došli na igralište, ali ih travnjak prošaran brojnim krtičnjacima, na komu je pasla travu poneka krava ili koza, nije previše zanimao. Sad ih je samo okupiralo nogometno spremište. Skupljali su oko njega u travi razbacane limene čepove od piva, kokte, orandžade i drugih pića i poslije bi se s njima kockali, bacajući ih uza zid. Tko dobaci bliže zidu, taj nosi sve čepove.
Sakupljali su i čitali stripove: Komandanta Marka i Vukove s Ontarija, Teksa Vilera i Kita Telera, Zagora i Čika, Tarzana i Princa Valianta, Mirka i Slavka, a poslije, kad su bili odrasliji i Doka Holideja, Vajata Erpa i Alana Forda. U mjestu je bio jedan novinski kiosk i na njemu bi ponekad, kad bi nakupili dovoljno kovanica, od trafikantice Mire znali poneki i kupiti. Njihove su majke te stripove nazivale romanima, smatrale su ih štetnima za djecu, branile su im ih, svjesne kako su to one djeci nezabranjive stvari.
I opet je trajala još jedna nova dječja igra skrivača. Više se nisu skrivali od redara na nogometnim utakmicama. Sad su pred svojim majkama skrivali stripove. Nije ni on bio nikakav izuzetak od toga. I imao je jednu od većih zbirki stripova, tih romana – u ulici. Gledanje crtanih filmova bilo im je nezaobilazna zabava. Nikako ne zakasniti s igre izvana, u jeku igre u pravom trenutku osjetiti da je sad blizu ono vrijeme kad će u sedam i petnaest navečer, petnaest minuta prije Dnevnika počet Crtani.
To im je bila jedna od najvažnijih stvari, u onim godinama kad su već i svi drugi bili kupili TV prijemnike. Najdraži su im bili: Miki Maus i Pluton, Pajo Patak i Šiljo, Tomi i Džeri, Pink Panter, Pero Djetlić, Talični Tom, Ptica Trkačica, Duško Dugouško te iz domaće, Zagrebačke škole crtanog filma, nezaobilazni Profesor Baltazar, koji, dok uvijek iznova smišlja izume, neprestano trčkara po sobi gore-dolje prije nego će smisliti novi čarobni napitak. Teklo je tako njegovih Sedam sretnih godina…