✍️ PIŠE: Mladen KEVO
Samo sedam godina od onog izlaska iz vlaka, Slavonija u njemu već je izazivala stotine novih dojmova i impresija! Ona je njega, onom samo ravnici svojstvenom širinom, primila, prihvatila i prigrlila, a on je nju, još nesvjestan toga, već bio do kraja zavolio. Volio je tražiti u travi i u niskom raslinju prve visibabe u rano proljeće i gledati vodu kako teče kanalima ispred kuća nakon proljetnih kiša. Volio je s prijateljima ići u šumu brati ljubičice, koje će im mame za Cvjetnu nedjelju staviti u vodu, a oni će se umivat laticama.
Volio je taj tajanstveni šum vjetra u još zelenim listovima visokog zelenog kukuruza. Volio je gledati moćne američke traktore „John Deer“ s dvostrukim kotačima, kako s velikim plugovima oru tu slavonsku crnicu i kako se ona kao maslac preko pluga savija i pada u duboku brazdu. Volio je cvat trešnji u proljeće, lastavice koje bi se s juga vratile te ispod njihovog trijema, baš kao nekad u djedovoj kući, uz veseli cvrkut, popravljale stara i svijale nova gnijezda.
Volio je gledati dolazak vlaka u stanicu i onu veliku parnjaču kako, kao neko metalno čudovište, po tračnicama ravnicom juri. Volio je gledati kako čvorci kljucaju trešnje njihovog starog hrušta. Volio je gledati beskrajna polja žutog zlatnog žita i crvene makove u njima dok se njihove jarke latice na blagom ljetnom povjetarcu povijaju i lahore. Volio je gledati susjedu, baku Mandu, kako svakog proljeća dugom četkom i finim bijelim krečem kreči pročelje svoje kuće.
Volio je gledati kombajne dok vrše žito i smrtno uplašene divlje zečeve kako iz njega bježe u kanale i u lugove. Volio je gledati kočije kako s upregnutim vrancima prašnjavim seoskim sokacima jure. Volio je vrbike uz obalu Bosuta i buku koju bi proizveo veliki som, praćakajući se ispod trulih riječnih panjeva. Volio je slušati grlice kako guguču: Kupuj kruh, kupuj kruh. Volio je gledati kako se puž pomalja iz svoje kućice, dok bi mu on pjevao: Pužu, mužu, pusti roge van, da ti kuću ne prodam, staroj babi za duhan…
Volio je na vedrom nebu gledati u dugu kako se rađa nakon velikog pljuska. Volio je čak i onaj uzbudljivi strah, koji bi osjetio dok bi vani u olujnoj ljetnoj grmljavini negdje nedaleko udario grom, kad bi se prvo sva prozorska stakla stresla, onda bi se od silne uznemirene uzbuđenosti i on stresao, a potom bi mu bilo lijepo jer je bio u sigurnoj toplini svog doma. Volio je gledati mlade Šokice kako okićene s dvadeset velikih i četrdeset malih zlatnih dukata, sitnim koracima u crvenim cipelicama stazom idu na veliku misu.
Volio je gledati svinjara Luku, kako bičem i uz pomoć dvaju hrvatskih ovčara, iz šume, iz žirovanja predvečer vraća čopor svinja. Volio je kada bi u jesen provozili ulicom kazan za pečenje rakije. Volio se zavlačiti u kupove posloženog, vrbovim šibama u snoplje uvezanog kukuružnjaka, u poljima obranog kukuruza. Volio je miris dunja na ormaru u njihovoj spavaćoj sobi i gledati kako mama u ostavi za zimnicu slaže i po dvanaest tegli s pekmezom u dva reda.
Volio je kad bi putujući zabavljači, Romi, doveli dresiranog već olinjalog medu u ulicu i kad bi on igrao na njihove komande i penjao se na banderu. Volio je kad bi poslije velike mise bubnjali u centru mjesta i potom izdavali javni proglas da svi moraju skloniti u dvorište drva poslagana ispred svojih kuća! Volio je kad bi nakon žetve palili strništa. Volio je s ocem ići po ogrijev u šumu, a najljepše mu je bilo kad bi se otac umorio i kad bi u hladu nekog hrasta njih dvojica sjela užinati.
Volio je otkidati vrh tople vekne kruha, kad bi ga mama poslala izjutra u pekaru. Volio je skupljati zrele orahe, nakon njihove trešnje u jesen, čistiti s njih koru i danima imati od nje zelene prste. Puno je on o njoj već bio i doznao i naučio, ali je svejedno Slavonija još bila velika tek otvorena knjiga, prebogata sadržajima i tajnama, navikama i običajima koje je on tek trebao otkrivati. Jedna se velika ljubav upravo rađala. Najljepše godine njegovog sretnog djetinjstva u Slavoniji tako su prolazile.
Čak i oni najduži ljetni dani, koji su u doba ljetnog solsticija znali potrajati i do pola deset navečer, bili su im prekratki. I kad bi se ono kristalno vedro zvjezdano nebo, beskrajno kao Panonska ravnica, već bilo sasvim osulo zvijezdama, kad bi već utihnule ptice u krošnjama topola i bagremova Vašarišta i hrastova Šumice, dok bi i veliki riječni som mirovao pored potopljenih panjeva uz obalu Bosuta, a ulicom se prolamao jedino kreket žaba iz Ciglane i lepetanje krila zrakom ponekog velikog poljskog šišmiša…
Ni tada ih majke još nisu mogle dozvati da idu u kuću. Sjeli bi na drvenu klupu, ispod oraha, ispred njegove kuće, jer su se tu za igru i inače svi okupljali. Bambuse, koje su dječjim nožićima (kupljenim na kirvajima potajice, da roditelji ne znaju) usijecali po dubokim poljskim kanalima i osušili na suncu na krovu čardaka pripalili bi, tako da njihov dim rastjeruje komarce, da ih ovi ne bodu, i onda bi na nebu išli tražiti zvijezdu Sjevernjaču, Velikog i Malog Medvjeda…
Ili bi još jednom prepričavali sve dječje bezbrojne burne događaje od toga dana. Bili su sretni, samo što se njima tada sve to podrazumjevalo! Kad bi se, u vrijeme ljetnih praznika, rano ujutro, prvi zlatni snop sunčeve svjetlosti već bio probio kroz firange na prozorskim staklima u unutrašnjost njihove sobe, oni su kao djeca, preumorna od svih igara prethodnog dana, spavali još dubokim snom. Budili bi se poslije osam, osim ako ga Majka ne bi probudila ranije.
Dok je još vrijeme, da pođe u seosku pekaru, kod vrijednog pekara Krste, po topli bijeli kruh i da joj usput kupi Radion, jedini prašak za rublje na policama oskudne seoske „Zvijezdine“ trgovine. Na stolu za doručak uz krišku kruha, premazanu pekmezom od plavih šljiva, čekala ih je šalica bijele kave Divke. Otac im je bio skovao mali dječji drveni stol i napravio četiri niske dječje stolice. Osim za ručkom s roditeljima za velikim kuhinjskim, uvijek su i doručkovali i večerali za tim njihovim, malim!
Onda bi se izlazilo na ulicu. Počinjala su prva dozivanja, okupljanja i dogovaranja gdje će se i kojih igara igrati toga dana. Sa svojim najboljim prijateljem sakupljao je klikere, koje su njih dvojica držali u jednoj odbačenoj staroj limenoj kutiji za šećer. Imala je ona čak i poklopac. Kako bi ravnomjerno podijelili radost te njihovim omiljenim šarenim staklenim kuglicama do vrha pune kutije, dogovorili su se da će kutija tjedan dana stajati kod jednog, a tjedan kod drugog i tako sve naizmjenično.
Prenošenje klikera iz jedne u drugu kuću bila je za njih dvojicu zahtjevna sigurnosna operacija visokog rizika jer je u ulici postojao jedan stariji dječak koji je bio nasilan i poznat po tome da bi drugima jednostavno otimao sve što bi stigao. Njih dva bi zbog toga petkom, jer su klikere iz kuće u kuću uvijek prenosili tim danom (takav je, naime, bio dogovor), prvo pažljivo izvidjeli situaciju u ulici, da ni slučajno njega nema nigdje na vidiku.
Onda bi jedan stao na sredinu puta između njihovih kuće, a drugi bi krenuo polako i vrlo oprezno. U svakom trenutku, spaze li ga, jedan bi stigao oglasiti znak za opću opasnost po njihovu predragocjenu zbirku, a drugi je imao dovoljno vremena vratiti se punim trkom tih pedesetak metara u svoju kuću i tako, od uličnog otimača, spasiti njihovo najveće blago. Imali su u jednom trenutku stotinu dvadeset i šest malih klikera i četrnaest onih velikih, veličine oraha jabukaša, a koje su zvali klobure.
Dok su tako, tražeći uvijek nove dječje igre i uzbuđenja, bosonogi trčali za svojom razigranom i bujnom maštom čitav svijet im je, u tim sretnim godinama bio omeđen granicama njihovog područja za igru. Njihovo sretno djetinjstvo prostiralo se u dječjem beskraju od spuštene rampe na željezničkoj pruzi do starog drvenog mosta na Bosutu, od bezuspješne potrage za brlogom lisice u Ciglani što je prošle noći poklala kokoši kod susjeda Đure, do razapete mreže u koju se uhvatio šaran na Dolibašićevom stanu.
Tek pokoj trn koji bi im se s vremena na vrijeme zabo u njihova bosa stopala upozorovao ih je da na svaku idilu iz prikrajka vrebaju opasnosti koje bi ju mogle jednom prekinuti. Fazan koji bi u tom trenutku prhnuo iz šumarka pred njihovim očima odvratio bi njihovu pažnju od bola koju je ubod trna trenutno proizveo, navevši ih na nastavak sretne plovidbe Panonskim morem bezbrižnosti. Bili su u onim dječjim godinama u kojima život još ima malo strpljenja, prije nego ih počne pripremati za život…
P. S. Eto, drage moje i dragi moji, u devet nastavaka prošli smo jedno bosonogo djetinjstvo iz Šezdesetih na Sedamdesete godine prošlog stoljeća. Smatrao sam kako ga je bilo ne samo vrijedno već i nužno zabilježiti, jer tog vremena više nema `ni u dokumentarnim filmovima`. Trudio sam se da u njema ne bude onog `ja, pa ja, pa opet ja`, koliko sam uspio vi će te najbolje pro(e)suditi. Dijalog iz filma o Irskoj `Zelena polja ljubavi` glasi ovako: `Kamo idemo nakon smrti. U zemlju. A Nebo? Nebo nam služi za sada!` Slavonija su bila i ostala moja `Zelena polja ljubavi`. Slavonsko nebo služi mi za sada.