✍️ Mladen KEVO
Najveći tradicijski godišnji događaj za sve mještane Privlake, pa onda i za njih, djecu iz ulice Maršala Tita – preko pruge, bio je Dan zaštitnika mjesta Svetog Martina, ili kako se to u Slavoniji zove mjesni kirvaj. U selo bi stigao luna park i ringišpil. Sjatili bi se brojni prodavači igračaka. Igrao se stolni nogomet. Igralo se `Karike na marike`. Drveni kolut s daljine od pet metara bilo je gotovo nemoguće nabaciti na grljak boce omotane novčanicom od stotinu dinara, ali su ipak svi pokušavali. Ljudi vole pokušavati nemoguće!
Zračnom puškom skidale su se ruže od krep papira, koje bi onda oni stariji poklanjali svojim simpatijama. Prodavale su se jabuke obložene crvenim slatkim staklastim preljevom i šipke – duguljasti prutići lizaljke. Jutenim lopticama gađala se piramida od naslaganih limenih čaša, a za poklon se dobivala mala lutkica. Najjači mjesni mladići, ali i oni pristigli iz susjednih sela, golom su čvrsto stisnutom šakom iz zaleta svom snagom udarali u okruglu automat loptu postavljenu u visini ramena.
Ona bi pritom sva potmulo odskočila dok bi brojčanik pokazivao snagu njihovog udarca. Kad bi im ponestalo novca neki od najjačih udarača snagu mišica odmjeravali su u direktnom srazu sa zainteresiranim ratobornim izazivačima, kojih bi se na kirvaju uvijek našlo. Za ovu drugu disciplinu kupovati žeton nije se moralo, a razbijene noseve i šljive pod okom uzimalo se za nužnu cijenu dokazivanja muškosti na ovaj, kako su oni smatrali, najprirodniji način.
Podizali su se montažni šatori, u kojima se pjevalo i pilo uz narodnu glazbu. Rijetko bi koja godina prošla, a da se i neka žešća tuča pripitih gostiju ne bi dogodila. Milicioneri su, ako je trebalo i palicama, uredno uredovali! Sve je završavalo velikim plesom, igrankom u organizaciji Saveza socijalističke omladine, u velikoj sali mjesnog Doma kulture, za koju je znalo biti prodano i po više od tisuću i dvije stotine ulaznica. Ukratko, bio je to dan kad bi svi u mjestu na određeni način „poludjeli“!
Već nekoliko dana unaprijed njihove mame bi počele peći kolače, a tri su vrste bile najčešće i djeci najdraže. Jedna su bile pracne. Bile su prhke i naprosto su se topile u ustima. I nekoliko dana poslije imale su okus kao da su tek ispečene. Pracne su se kao suhi kolači i jele tada. Zadnje. Kad bi onih još boljih već bilo nestalo. Druga vrsta bile su oblatne. Treća, njemu najdraža, bile su breskvice! Dok su se kolači pripremali, on bi s bratom i sestrama već nestrpljivo obilazio oko zdjele s čokoladnim premazom.
Čekalo se onaj ključni trenutak kad će mama napokon završiti kolač i dati im zdjelu da iz nje, svi sretni i već skroz nestrpljivi, žlicama pogrebu preostali čokoladni fil. U tome su bili toliko temeljiti te su se i nakon pranja na emajliranim stijenkama vidjeli tragovi kud su njihove žlice prolazile. Majka bi napravila po jedan pladanj kolača od svake vrste i prekrivši ih bijelim papirom, spremala bi ih na kredenac u špajzu, da se tamo ohlade i čekaju kirvaj. I svaki bi put, namignuvši mužu, za kirvajskim ručkom kazala.
I ove su nam godine tavanski miševi grickali kolače, ali zanimljivo, kao i lani, jele su jedino breskvice. Samo bi pognuo glavu na nekoliko sekundi, a kad bi osjetio da je opća opasnost već prošla, ozbiljna izraza lica, kao da to nema savršeno nikakve veze s njim, nastavio bi ručak. Sestra bi tad doviknula: „Mama, ja znam tko je dirao kolače“, ali bi je stariji brat ispod stola onako bratski prstima dobro bocnuo u rebra ili nogom stao jače na nogu kao krajnje ozbiljno upozorenje da ušuti.
Dok bi otac obzirno tada rekao: „Ma jesu, pa pun nam je tavan miševa, niz ljestve se spuste do špajza, čujem ja njih svake noći kako gore-dolje trče, ne daju mi spavati, ova naša mačka uopće ih ne lovi!“ U tim je trenutcima znao da ima najboljeg oca na svijetu… Taj kirvajski ručak, na uvijek isti gotovo ritualan način, započinjao bi rakijom šljivovicom od stajanja u hrastovom buretu zlatnožute boje, i s još vrelom kokošjom juhom što se pušila iz velike zdjele na sredini produženog stola.
Nastavljao se kuhanom piletinom, mrkvom i sosom od rajčice. Slijedila je ukusna sarma koju nitko nije preskakao. A sve je završavalo pečenom prasetinom, salatom od ribanog kupusa, ukiseljenih krastavaca ili paprike i, naravno, na kraju pravim domaćim slavonskim kolačima. Pili su se gazirani sokovi i mineralna voda, vino i pivo, skuhala bi se potom svima jaka domaća crna kava i onda: ‘Dragi naši gosti, zbogom do nagodinu!’ Za kirvaj im je kuća uvijek bila puna gostiju.
Nikako mu nije bilo jasno zašto ih toliko dođe svake godine, kad su svi u ulici uvijek ponavljali već izlizanu izreku koja je glasila: ‘Na kirvaj se ne zove!’ Zašto ih toliko dođe, ako ih nitko ne zove: bila je i ostala velika enigma za njega?! Tri godine nakon doseljenja krenuo je u školu. Bila je to stara mjesna škola, trošna zgrada napravljena još prije rata. Učionice su bile istina prostrane, ali su i razredi bili veliki, s više od trideset učenika. Pod je bio prekriven starim drvenim patosom, koji je na više mjesta popucao.
Stare su klupe bile išarane rezbarijama, potpisima i rukopisima niza generacija, koje su prije njegove sjedile u njima. Na zidu je stajao pano s naslovom: „Mi smo mlada Vojska Titova“. U kutu je bila stara peć, koju je drvima ložila stara podvornica. Tu je, odmah pored, bila i stara knjižnica. Na zidu je visjela stara ploča, iznad nje stara rama sa slikom (mladog) druga Tita, a na drugom je bila okačena stara zemljopisna karta Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
S velikom je nelagodom on dočekao taj prvi dan prvog razreda, početak prve školske godine, ujedno i početak svog školovanja. Tek se bio navikao na ulicu i dječju družinu u njoj, a sad je trebalo, kako je on komentirao ljutito: „Ići u tu školu!“ Zapravo se opet pomalo bojao novog i nepoznatog jer je u preranim godinama već bio izložen prevelikim promjenama. Ali se vrlo brzo navikao na nastavu i na razred. Od svih predmeta svi su najviše voljeli Veliki odmor!
Nestrpljivo bi iščekivali zvuk zvona za njega, i onda, u pravom dječjem stampedu, svi bi trčali u školsko dvorište, gurajući se jedni ispred drugih pred pekarovu ženu, kupiti od nje topli slani perec ili kiflu iz njezinog čistom pokrivkom natkrivenog pletenog cekera. Za glavni državni praznik – Dan Republike – imali su u školi primanje u pionire. Cijelu prethodnu noć nije usnuo jer je živo razmišljao o tome što im je rekla učiteljica: `Da bi svi trebali biti primljeni u pionire, ali da se to do zadnjeg trenutka neće znati`.
I što sad ako njega ne prime, ako sve druge prime, samo njega ne, cijeli će mu se razred smijati i zadirkivati ga, a on će od stida valjda propasti u zemlju. Dugo te noći, od tih turobnih misli, nije mogao zaspati! A onda je došao i taj dan. Sve su ih uzbuđene okupili u velikoj sali mjesnog Doma kulture. Prvo je izvedena himna Hej, Slaveni, zatim su im o značenju tog povijesnog čina koji slijedi govorili direktor škole Glavašić i stari mjesni odbornik Živković.
A potom su im učenici osmih razreda izveli predstavu: O malom, ali hrabrom partizanskom kuriru Bošku Buhi. I na kraju su došli učenici starijih razreda, koji su im oko vrata vezivali crvene marame, a na glavu stavili plave kape, titovke, koje su naprijed imale nalijepljenu plastičnu crvenu zvijezdu petokraku. Valjda će me sad primiti, kad su i meni vezali maramu i stavili kapu, još je neizvjesnost tog velikog povijesnog ishoda mučila malog prvašića. Možda ni Napoleon pred Moskvom nije bio tako izmučen.
Uslijedio je najvažniji trenutak: polaganje pionirske zakletve! Tekst koji su danima pod satom vježbali napamet s učiteljicom, sad su izgovorili naizust, na glas, pred prepunom salom Doma kulture: „Danas, kada postajem pionir, dajem sljedeće obećanje: da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug… Da ću cijeniti slavno djelo partizana i sve napredne ljude svijeta, da ću graditi bolji život pun radosti i sreće…“. I tako je on primljen u pionire!
Dok su, sami sebi jako važni, s crvenim maramama i plavim kapama sa zvijezdom petokrakom na čelu, kroz selo trčali, iz šokačkog amfora jedna im je bakica doviknula: „Bezbožnici, eto čemu vas u školi uče, da budete bezbožnici.“ Nije razumio što im time ta starica želi reći, ali je shvatio da se njoj nimalo ne sviđa to što su svi oni primljeni u pionire. Njemu se to sviđalo i činilo mu se važnim! I zato je u sebi pomi-slio: Nju sigurno nisu primili pa je zato ljuta. Ljubomorna je na sve nas! Tako joj i treba, babuskari staroj…