✍️ Mladen KEVO
Upravo za Dan Republike, svake godine, bio je još jedan za svu djecu i te kako poseban i važan događaj. Seosko kolinje! Godinu dana svi bi u svojim torovima marljivo hranili tovljenike, a onda bi, po dva, po tri, neki čak i po četiri svinjska bravca težine od stotinu i pedeset do dvije stotine kilograma, klali na taj dan. Padao je u predzadnjem danu studenog i bio je vremenski optimalan, a ako bi se pogodilo da je petak onda upravo idealan. Nitko nije pravio problem od tog što se `kolje za Dan Republike`!
Za njega je taj dan bio poseban već i zbog toga jer bi svake godine na svinjokolju i djed doputovao, kojemu bi onda otac na odlasku pakirao putnu torbu mesa i mesnih prerađevina, da ih ovaj ponese svojima u Hercegovinu. Rano ujutro probudilo bi ga skičanje svinja. Ustao bi sav uzbuđen, brzo se obukao, nazuo tople vunene čarape, koje mu je isplela i poslala baka, navukao borovske gumene čizme i istrčao, trenutno razbuđen i veseo, u dvorište.
Vani je još bio mrak. Tek je počinjalo svitati. U uraniji provrela je voda bacala velike ključeve. Razgorena vatra ispod nje osvjetljavala je polumračno dvorište, kojim su muškarci i žene užurbano prolazili. U velikom koritu drugog zaklanog bravca još su šurili, dok je jedan, odrezane glave, očišćen i rasporene utrobe, na drvenim tronožnim svinjskim vješalima, s metalnim kukama na vrhu, već visio. U polutami grozničavo bi potražio djedovu sjenu i onda se po cijeli dan nikud od njega ne bi odvajao.
Ovaj bi mu izvadio, očistio i nasolio svinjski bubreg i zatim mu pomogao ispeći ga na žaru ili bi mu na tanku oguljenu šibu nanizao komadiće mesa, koje je kao ražnjiće on sam onda pekao na vatri. Nad njom se grijala voda u kojoj će se kuhati svinjske iznutrice, da bi se od njih onda pravile krvavica i švargli. Za doručak žene bi ispekle uštipke koje su svi jeli s prženim svinjskim jetricama umotanim u tanke listiće sala i posute sitno isjeckanim češnjakom. Iz flaše `politre` pila se rakija.
Niz blatno dvorište, zakrčeno ljudima i drvenim stolovima na kojima se obrađivalo meso, na sve se strane pušilo. Pušilo se iz korita od vrele vode u kojoj su okretali bravca da mu gusta čekinjava dlaka omekša prije nego će ju greblima s njega svu ostrugati. Pušilo se iz uranija u kojima je voda ključala. Pušilo se iz toplih svinjskih utroba, kao britva oštrim nožem glavnog majstora upravo rasporenih na svinjskim vješalima. A bogme pušilo se pomalo i od napora, rakije i kuhanog vina iz usta muškaraca.
Topila se svinjska mast koju bi, da ne zagori, drvenom mješalicom bez prestanka polako miješali, prelivši ju loncem mlijeka tako da na kraju ispadnu pravi rumeni čvarci kojenjeo bi još tople djeca posolila i s komadićem kruha u drugoj ruci onda jela. Žene bi čistile te ispirale solju, octom i toplom vodom svinjska crijeva, sve dok ona ne bi bila potpuno čista i dok se nijedan drugi miris osim octa na njima ne bi osjećao. U njih će se poslije nadijevati kobasice. Glavni je majstor bio susjed Andrija.
Bez njegova se dopuštenja i nadzora ništa nije smjelo započeti. Radio je pripremu mesa za kulen. Izabrati najbolje crveno meso, bez masnoće, bio je tek početak tog zahtjevnog posla. Zatim ga je, pazeći da netko prst pritom ne zasiječe, nožem trebalo isjeći na manje komade i dobro samljeti na ručnu mašinu za mljevenje mesa. Ali je najvažniji posao tek slijedio. Najveći izazov glavnom majstoru bio je pogoditi omjer i količinu soli, slatke i ljute paprike koja će se staviti u to meso prije nego se rukama ono izmješa.
Ako bi netko uzimajući vrhom prsta i kušajući ga onako sirovo primijetio da je meso preslano i prepapreno glavni majstor bi mu, otpijajući svoj gemišt s prstom mineralne i četiri prsta vina, samo odgovorio: “Izaći će!”. Ako bi, pak, netko drugi rekao da je meso nedovoljno začinjeno on je i na to imao već odavno spreman odgovor. Kazao bi mu: “Nadoći će!”. Glavni je majstor u svemu uvijek u pravu. Bogato iskustvo uči da nije zabilježen slučaj bacanja kulena zato jer je bio prepapren ili nedovoljno slan…
Sve je to još uvijek, međutim, malo vrijedilo ako se meso ne bi dobro nadijevalo u očišćeno i isprano debelo svinjsko crijevo. Ako bi ostalo ma i samo malo zraka u unutrašnjosti, kulen bi se pri dimljenju u pušnici i sušenju na zraku mogao pokvariti i sav bi trud tad bio uzaludan. Dug je i zahtjevan bio put do pravog slavonskog kulena. Ali bi svatko, tko ga je samo jednom probao, znao istog trena da je taj trud vrijedilo uložiti.
U špajzi, u veliku drvenu kacu, u kojoj će u rasoli do četiri tjedna odstajati, otac je slagao meso koje je moralo biti već ohlađeno i dobro ocijeđeno od krvi. Njega bi, ovisno o njegovoj veličini i debljini, prije toga više ili manje uvaljao u sol u velikoj vangli. Šunke, kao najveće, položio bi na dno; po njima plećke, pa onda velike table slanine, pa svinjska rebra, pa vratinu, pečenicu i krmenadl, a po vrhu očišćene i brijačem obrijane svinjske nogice, rasječenu svinjsku glavu, uši i jezike.
Svinjski bi mozak izvadili u tanjur, ostavili u hladno, i kao poseban specijalitet pržen na masti i začinjen češnjakom doručkovali idućeg jutra. U već očišćenu pušnicu, na drvene prečke, visoko gore gdje kroz otvore u zidovima stalno struje zrak i vjetar, vješala se kobasica, za koju će se iduće jutro, čim se preko noći ona malo ocijedi, zapaliti i prva vatra. Čitav je pod pušnice već bio prekriven pripremljenim suhim starim panjevima, koji ne razvijaju veliki plamen, nego polako tinjaju i dime po čitav dan.
Dok je kolinje u dvorištu već ulazilo polako u završnu fazu s radio aparata na otvorenom prozoru slušale bi se vijesti dana na radiju u tri sata popodne. U vijestima su, iz Beograda i iz Zagreba, državni spikeri i reporteri ponosno javljali da je baš ove godine proslava Dana Republike bila veća i svečanija nego ikada ranije. Te kako je drug Tito jutros podranio i već ranom zorom u lovištu kod Bugojna odstrijelio velikog mrkog medvjeda kapitalca.
Među tisućama čestitki iz Zemlje i iz cijelog Svijeta (a u njima su uvijek spontano prednjačili radnici i omladina) jugoslavenskom predsjedniku, Dan Republike čestitali su i etiopski car Haile Selasije, indijski predsjednik Džavahalar Nehru, egipatski Gamal Abdel Naser, korejski Kim Il Sung, kubanski Fidel Castro, ali i što je bilo posebno važno predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta i generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, drug Leonid Brežnjev. Vijesti su se pozorno slušale, ali posao nitko ne bi prekidao.
Podsjećano je još, kako je ove godine Splićanka Đurđa Bjedov osvojila Zlatnu medalju na Olimpijadi u Meksiku, kako je državna reprezentacija pobijedila rusku Zbornaju komandu te postala svjetski prvak u košarci, kako je na Peleovom oproštaju na Marakani, Jugoslavija s Brazilom odigrala neriješeno, dva naprama dva; ili da je na Waldstadionu u Frankfurtu, golom Josipa Katalinskog, eliminirala moćnu Španjolsku i kvalificirala se na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj!
Ako bi se netko odlučio komentirati ih činio je to tišim glasom, a onaj do njega odmah bi ga laktom bocnuo u rebra i tu bi sve stalo. Pri kraju tog velikog posla prali su se i susjedima vraćali posuđeni drveni stolovi, osim onog na komu se još pušila i cijedila poslagana upravo prokuhana krvavica! Vješala i veliko korito dizali su se i spremali na čardak do idućeg kolinja. Kantama vode polijevala bi se staza od poslagane raspucale cigle te se pralo, melo i čistilo cijelo dvorište.
A kad bi sve bilo gotovo, kad bi se sve opralo i počistilo, pospremilo i obavilo, kad bi svi ruke sapunom ili praškom za rublje dobro oprali, umili se i presvukli, onda bi se servirala bogata večera, obilježena onim posebnim raspoloženjem umornih, ali vrlo raspoloženih ljudi, svjesnih kako su uspješno priveli kraju za domaćina jedan veliki i važni dan. Dok je mračak već padao, prvo bi se svi pomolili, još bi se po jednom rakijom, danas zadnjom, nazdravilo i tom danu i uspješno završenom poslu i večeri koja slijedi.
Pa topla juha koja krijepi, umor rastjeruje i snagu vraća, a onda i sve ostalo. Provjerilo bi se još jednom jeli pušnica dobro zaključana. I onda bi svi, već preumorni, otišli na zasluženi počinak. Samo bi svinjski torovi ostali potpuno prazni. Odmah, s kraja zime, u njih će novi kandidati za tov i za kolinje iduće godine. Nakon noći, protkane hrkanjem umorom shrvane čeljadi, život je išao dalje! Prvi dim iz pušnice veselo se dimio idućeg jutra. Začini u kulenu polako su ili izlazili ili nadolazili…