✍️ Mladen KEVO
Ali ima jedan poseban datum u godini, za svu djecu, za svaku obitelj, za cijelo selo. To je Božić! Taj Sveti dan, uzvišen nad svim drugim blagdanima, vrijeme Kristovog rođenja, zvijezda repatica na nebu, dok u Betlehemskoj štalici bdiju Josip i Marija, pastiri i Tri kralja: Gašpar, Melkior i Baltazar, magarac i janjci i mali, tek rođeni Isus u božićnim jaslicama, zatim onaj izvježbani crkveni zbor kad na polnoćki zapjeva:
„Svaki narod čuj, čuj i k Betlemu pristupljuj, pri-stuuuup-ljuuuj…“
Mlado žito u prozoru, posađeno na Svetu Luciju i naraslo taman koliko je potrebno, slama koju bi im otac na Badnjak donio i rasprostro ispod stola, djeca što bi se u nju zavlačila i vriskala od sreće, riba koja se jela i crno vino koje se na Badnjak pilo, svinjska plećka koju je mama podlijevala da se u pećnici zapeče kako treba, otac koji bi postavio božićnu jelku, a onda su je ushićena djeca srebrnim svilenim bombonima kitila, i uvijek to veliko, preveliko i krajnje neizvjesno dječje iščekivanje…
To pitanje „Jesu li preko godine, kao djeca, bili dobri?“, jer jedino ako jesu, otac će ga, kao najstarijeg, povesti noćas na polnoćku. Snijeg što polako pada, iz pravca Falićevaca, Kalila i Dole još ljudi pristiže, prepuna seoska crkva, neki su ostali stajati pred njezinim vratima jer nisu došli na vrijeme zauzeti mjesta na koru, u klupama ili pored krstionice, pa onaj uzvišeni zvuk velikih crkvenih orgulja, dok na oltar stupa župnik u pratnji malih ministranata, tamjan koji se dimi iz kadionica.
Nadahnuta božićna propovijed o veličini, o smislu i o Misiji rođenja Sina Božjeg, i hostija koju prema nebu uzvišeno uzdiže svećenik dok govori: Ovo je tijelo Kristovo! Pa onda, pod budnim okom i izvježbanim uhom časnih sestara crkveni zbor i: Narodi nam se kralj nebeski, zatim Anđeo pjeva Glorija, k Isusu gledeći: vjerski obred usavršavan gotovo dvije tisuće godina. Prepune košarice novca, koji kao milodar ubacuju vjernici, pa onda: Pružite mir jedni drugima, pa: Idite u miru.
I onda završetak te posebne Božićne svete mise! Završetak polnoćke; ono sveopće rukovanje, čestitanje, grljenje i ljubljenje vjernika ispred crkve, dok su vani snježne pahulje ovile zemlju već potpuno u bijelo. Pa praskanje petardi koje okolo hrabro bacaju seoski mladići, pazeći da ih ne ulove i privedu milicionari, koji su u ime ateističkog sistema i ovog Božića došli budno paziti da najveća narodna svetkovina ne bi izmaknula kontroli.
A kad njih dvojica poslije svega dođu doma, ponoć je već dobro prošla i vrijeme posta već je isteklo. Onda bi im obojici Majka, koja je od svih pripremnih poslova bila preumorna za ići na polnoćku, na stol iznijela nešto od onog što je pripremljeno za sutrašnju gozbu, tek toliko da ne odu gladni u krevet. I uvijek bi tada bilo isto. Otac bi mu rekao: „Sine, ti i moj komadić mesa plećke uzmi i pojedi, meni će i ova čašica rakije biti dovoljna.“ I, ne bi mu to nimalo teško palo…
Onda radosno buđenje u božićno jutro. Trčanje djece u slamu ispod stola da vide što im je ove godine donio Mali Isus. Božićni ručak kao obiteljska gozba nad gozbama. Otac koji prstima, kruhom umočenim u crno vino, gasi jarki plamen bijele svijeće što proviruje iz mladog zelenog žita, omotanog vrpcom u bojama hrvatske trobojnice, pa majka koja započinje Očenaš. Šljivovica, koju ona toči u čašicu sebi i ocu, njemu do vrha, sebi ni do pola, i onaj toliko iščekivani trenutak.
Evo, sad će mu otac, u jedinom danu u godini, dopustiti da vrh prsta umoči u čašicu, stavi u usta, zakoluta očima i kaže: „Uh, kako je ljuto“, dok se svi ostali smiju. Scena ponavljana svakog Božića, ali uvijek podjednako uzbudljiva kao da se izvodi po prvi put! Na stolu, na bijelom vezenom stolnjaku, servirana narezana fino zapečena svinjska plećka, grumeni slanog ovčjeg sira poslani iz rodnog kraja i domaći kruh koji je mama za ovu prigodu posebno ispekla u pećnici.
Jedna sretna obitelj za obiteljskim stolom, i ona posebnost blagdanskog ugođaja tog božićnog ručka koji sve, baš sve drugo u cijeloj godini, natkriljuje i nadvisuje svojom tajanstvenom svetom uzvišenošću.
Potom dolaze popodnevni čestitari koji o vrata veselo kucaju, susjedi i ostali koji im dolaze čestitati Božić. Nazdravljanja crnim vinom iz Dubrava, koje im je djed u pletari poslao vlakom iz Hercegovine, onim crnim vinom kojim se od pamtivijeka u njihovom starom kraju slavio Božić.
Pa onda očev odlazak da on njima, susjedima, najboljim prijateljima i kumovima, u njihovim domovima, čestita Božić i on sav važan dok ga stazom slijedi i za ruku drži, jer otac je ove godine i njega poveo sa sobom. Mora on provjeriti čiji su bolji božićni kolači. A kad bi i taj toliko iščekivani i slavljeni Božić prošao, čekali su se onda Nova godina i Tri kralja, kad će župnik Kazimir doći posvetiti kuću, djeci pružiti raspelo da ponizno poljube tijelo raspetog Krista, pokloniti im svetu sličicu i od majke ili oca primiti lukno.
I zatim ono dječje veselje kad bi, već minutu nakon što bi on kuću napustio, majka krenula raskititi bor, a on s bratom i sestrama složno navalio na svilene bombone obješene na granama bora, one velike bijele bombone umotane u srebrne šušteće papiriće. Dvanaest su ih dana na boru morali gledati i nisu ih smjeli dirati. Jedan bombon nedostaje, ali to nitko nije primijetio; valjda miševi i bombone vole. Sad je konačno došao kraj tim teškim dječjim mukama. U dječjim ustima sad se ti bomboni tope…