Dobro dijete

PIŠE: Mirko Mrnarević

U našem prostoru naviknuli smo dijeliti djecu na dobru i zločestu. I nekako prednost dajemo djeci koju zovemo dobrom djecom. Ona zločesta nam “pile živce” i prave probleme. Mene brinu dobra i tiha djeca. Zašto? Oni lako jednog dana postaju psihički oštećene osobe.

Kako se kreira “dobro dijete”?

Namjerno uzimam izraz “kreirati”. Kreacija je reakcija na okolinu u kojoj dijete živi. Svako dijete ima potrebu da ga roditelj podrži i da smije sebe izraziti. Da smije biti dijete. Međutim, kada su roditelji živčani, kada se mnogo viče na djecu, tuče, kada u kući vlada atmosfera straha onda se dijete utiša i postane poslušno i ”dobro”. Najčešće je jedna osoba “prejaka”, prestroga, stvara tu atmosferu straha. I kada emocija straha uđe u dječje kosti ono počinje razmišljati kako da se prilagodi na novonastalu situaciju. Povlači se u sebe, usmjereno je na reakcije roditelja, pokušava zadovoljiti njihove potrebe i očekivanja samo da ne bude vikanja ili kazne.

To su ona uvijek dobra djeca koja nikada ne prave probleme, koja su dobro odgojena, izvrsno uče. Gotovo savršeni. Međutim, u njima polako, na nesvjesnoj razini, raste strah i usamljenost. Toga nisu svjesni ni dijete, ni roditelji. Takva djeca znaju pokazivati znakove OKP-a (opsesivno-kompulzivnog poremećaja), deprimiranosti, autoagresije. Sama toga nisu svjesna, a okolina ne vidi. Ustvari, dijete samo sebe “kreira”, prilagođava se i daje okolini ono što ona traži. Poslušnost. Totalno je iznegiralo samo sebe i živi samo da bi ugodilo potrebama okoline.

Odrasla “dobra djeca”

Dobro” dijete postaje odrastao čovjek. Ali njegova slomljenost nije s vremenom “ishlapjela”. Samoća je ostala, strah je ostao. A život postaje sve stresniji i sve teži. Takva osoba će često reći za sebe da je “osjetljivija” i da “sve prima k srcu”. Zapravo je psihički potrošena zbog stresa kojeg je prošla. Stres iz dana u dan raste, pritisak iz dana u dan raste. Osoba primjećuje da je umornija, da brže plane… Pojačava se misaoni svijet. Javljaju se prisilne misli i ideje kao odraz unutarnje napetosti i grča. Takva osoba polako počinje misliti da s njom nešto nije u redu. Da je luda. Naučili su je da “mora biti jaka”.

Zato se trudi raditi, misliti pozitivno, vjeruje kako će se njezin unutarnji svijet sam od sebe posložiti. Ta jakost dovodi do onoga trena kada “kap prelijeva čašu”. Tada dolazi do “pucanja” unutarnje psihičke strukture. To je posljedica nagomilavanja stresa. Ponekad jedan događaj velikog intenziteta dovodi do sloma (prometna nesreća, gubitak posla, smrt drage osobe ili trauma općenito). Dolazi do oslobađanja akumuliranih emocija; javljaju se kao prvi panični napad, beskraj unutarnjeg straha, tuga, agresija, razmišljanja o samoubojstvu. Dobro dijete više nije moglo nositi taj teret i slomilo se.

Psihoterapija “dobrog djeteta”

Psihoterapija ovakvih osoba najčešće počinje upućivanjem na psihijatrijski pregled. Nastalo je toliko oštećenje osobe da ne može više vlastitim snagama nešto učiniti. Potrebni su lijekovi. Tu najčešće dolazi do otpora, “Pa, nisam ja lud…”. Teško je ljudima objasniti i motivirati ih da otiđu na psihijatrijski pregled. Ono što nosi ukupnu terapiju je – lijek. Psihoterapija pomaže da se uvidi što je do toga dovelo i da se osoba ne vrati na stari način razmišljanja.

Tipično je za ovakve osobe da žive u “razumu”, u glavi su odcijepljeni od svojih osjećaja. Žive u vlastitim misaonim svjetovima, a emocija su samo djelomično svjesni. Zato takve osobe učimo da počnu prepoznavati svoje emocije. Učimo ih da “smiju” pokazati svoje emocije. Temeljna riječ je “kontakt”. Kontakt razuma i srca. Spoznaja kako ne postoje dobre i loše emocije. Da je svaka emocija samo reakcija na nešto. I da ju svaki normalan čovjek ima i smije imati. Normalno je i bojati se i plakati. Nenormalno je to uvijek potiskivati. To je novi odgoj i stvaranje nove osobe. Njima je zabranjeno pokazivati emocije, posebno strah i ljutnju jer su uvijek morali “biti dobri”. Svaki unutarnji uvid u vlastite emocije i glasno izgovaranje je jedna mala pobjeda. “Bojim se”, “Tako sam ljutita”…

Kako osoba postaje svjesnija svojih emocija, kako ih uči uočiti i pokazati, tako se oslobađa. S vremenom i vježbama dolazi do integracije osobe. Ona se povezuje sama sa sobom, postaje autentična. Jasna. Više ne glumi dobricu koja svima ugađa. Posljedica je da dolazi do novih odnosa. Stari, lažni odnosi bez unutarnje kvalitete pucaju. Napuštaju se zlostavljački brakovi, ovisnički odnosi, lažni prijatelji. Odbacuje se sve u životu što je lažno. Stvaraju se novi odnosi, novi prijatelji. Bračni odnosi postaju jači, osoba više voli i sebe, i svoju djecu, i svoj život. Život ponovo dobiva okus i smisao.