Od vukovarske tragedije prošle su već 33 godine. No, unatoč vremenskom odmaku koji se mjeri desetljećima, ratne traume i dugoročne posljedice traumatiziranja kod mnogih su još itekako prisutne. Je li dobro i ima li smisla danas govoriti o posljedicama stradavanja tijekom granatiranja Vukovara i onoga što je uslijedilo nakon sloma obrane? Odgovor nudi doc. prim. dr. sc. Melita Jukić, specijalist psihijatrije, subspecijalist biologijske i subspecijalist socijalne psihijatrije, ujedno i voditeljica Odjela psihijatrije Nacionalne memorijalne bolnice ”Dr. Juraj Njavro” Vukovar.
– Govoriti o obljetnici pada Vukovara uvijek, u većini ljudi izaziva bujicu emocija i neku vrstu strahopoštovanja, pa je i meni zapravo teško o ovome govoriti, a pri tome ostati u stručnoj, profesionalnoj formi i potpuno odvojiti osobni doživljaj svega što se događalo u tom najbolnijem razdoblju novije hrvatske povijesti. I da, ima smisla, štoviše imamo obvezu prema svim stradalnicima, prema Domovini, a i prema sebi samima, sjećati se i jasno artikulirati što se tada dogodilo, ali i što se dogodilo kasnije, a doprinijelo je upravo perzistiranju posljedica tih sada već davnih događaja.
Koje su najčešće psihičke smetnje koje se javljaju kao posljedica ratnoga traumatiziranja?
– Najčešći poremećaj koji se javlja kao posljedica teškoga trumatiziranja je poremećaj za koji valjda svi u Hrvatskoj znaju, i prečesto se spominje i u kontekstima bilo kakvih stresnih događaja, je naravno posttraumstki stresni poremećaj ili kako ga skraćeno zovemo PTSP. No, osobe izložene traumatiziranju mogu imati i druge smetnje. Jedna od karakteristika PTSP-a je upravo vrlo česti komorbiditet s drugim psihičkim poremećajima, kao što su npr.depresija, panični poremećaj, ovisnost o alkoholu ili lijekovima te drugim psihoaktivnim tvarima. PTSP se naravno može javiti i nakon traumatskih događaja nevezanih za rat. Žrtve prirodnih katastrofa, oružanih pljački, silovanja i drugih događaja u kojima je osobi bio ugrožen život, psihički i tjelesni integritet, ili su pak svjedočile stradavanju drugih, također mogu razviti PTSP.
Hoće li se PTSP javiti kod svake osobe koja je bila izložena traumatskome događaju?
– Neće. Čitav je niz čimbenika koji utječu na razvoj poremećaja ili pak izostanak njegova razvoja. Prvo, nismo svi, kako bi se laički reklo, jednako osjetljivi ili jednako čvrsti. Kako u uobičajenim, stresnim životnim situacijama ne reagiramo svi jednako, tako niti kod izloženosti trumatskim situacijama nemamo svi iste reakcije. Naša osobnost određena je i genetikom i odgojem i ranijim iskustvima. Osobe koje su već imale traumatska iskustva, imaju veću šansu da razviju PTSP, nego li one koje ga nisu imale. Osobe koje su imale sreću da imaju dobro, suportivno okruženje nakon što je završila izloženost ugrožavajućem događaju, imaju manje šanse za razvoj poremećaja. Istraživanja ukazuju i na to da ona naša neposredna reakcija na traumatski događaj može odrediti kasniji razvoj poremećaja. No, najvažniji čimbenik je upravo sam traumatski događaj, njegov intenzitet i trajanje.
Koji su to traumatski događaji koji imaju veliki rizik za razvoj PTSP-a?
– Istraživanja pokazuju da su događaji ili traumatske situacije koje imaju osobito visok rizik za razvoj PTSP-a iskustvo zatočeništva, silovanje, dugotrajna izloženost životnoj ugrozi, svjedočenje stradavanju drugih. Zatočeništvo se redovito karakterizira jednim od najtežih ljudskih iskustava uopće. Slušajući iskustva nekih svojih pacijenata koji su prošli pakao zatočeništva, ali i istražujući ovu temu, uvijek iznova ostanem fascinirana što sve ljudsko biće može izdržati. Jednaku reakciju u meni izazivaju iskustva silovanih žena. Silovanje je i inače trauma o kojoj se teško, a nerijetko nikada ne progovori. I ja sam sigurna da još ima žena koje su preživjele silovanje tijekom Domovinskoga rata, a da to nikome nisu rekle, a mnoge su tek nedavno o tome progovorile. To je onaj tip traume o kojoj se nažalost prečesto šuti ili pretiho govori, zbog samo prirode čina, ali i zbog užasa koji te žene proživljavaju i o kojem nije lako govoriti.
Što doprinosi ozdravljenju ljudi koji su razvili PTSP i mogu li ovi ljudi uopće ozdraviti?
– Naravno da mogu. Velika većina ljudi koji su su imali PTSP ozdravi, u potpunosti ili pak imaju povremene i djelomične simptome poremećaja. Upravo se ti povremeni simptomi, poput intenzivnijih prisjećanja traumatskih događaja, nametajućega karaktera, ili pak košmarnih snova traumatskoga sadržaja, napetosti, nelagode, nemira, često javljaju u vrijeme obljetnica događaja ili su pak izazvani nekim aktualnim događajima. Tako se moglo zamijetiti da je npr. u vrijeme početka rata u Ukrajini jedan dio ljudi koji su do tada bili dobro, bio u pogoršanju psihičkoga stanja. Isto se na primjer događalo nekima u vrijeme najrigoroznijih mjera tijekom pandemije. Ozdravljenju naravno doprinosi pravovremeno liječenje, ali to u slučaju Domovinskoga rata često i nije bio slučaj. Mnogi su s liječenjem započeli prekasno.
No, osim liječenja jedan o najvažnijih čimbenika su povoljne životne okolnosti. Ljudi koji su imali sreću da imaju stabilnu obitelj, dobre bračne odnose, i vrlo važno oni koji su imali prilike uključiti se u svijet rada nakon povratka s ratišta i imati osjećaj društvene korisnosti i nakon što je rat završio, svakako su imali i veću šansu za ozdravljenje. Izuzetno važno za proces ozdravljenja i osjećaj da društvo shvaća, razumije, priznaje i poštuje žrtvu koju je osoba podnijela. Dobra socijalna potpora se redovito ističe kao najznačajniji posttraumatski čimbenik oporavka. No, dio ljudi nikada nije u potpunosti oporavljen, razvili su kronični i kompleksniji oblik poremećaja, a mnogima se stanje i pogoršalo ulaskom u stariju životnu dob, iz više razloga.
Tko će razviti teži, kronični oblik poremećaja?
– Kao i u nastanku PTSP-a, tako i u njegovu kronificiranju i produbljenju simptoma te razvoju kompleksnog oblika, sudjeluje mnoštvo čimbenika. I opet je naravno intezitet traume najvažniji. No, na traumatski događaj najčašće ne možemo djelovati pa onda preostaju za intervenciju drugi, vrlo važni čimbenici. U kontekstu traume, ovdje moram spomenuti i retraumatizaciju. Naime, mnogi ljudi su i nakon primarne traume doživjeli kasnije i druge traumatske događaje, što je doprinijelo pogoršanju stanja. Ljudi koji su imali nepovoljne životne prilike, kao što je gubitak posla, ulazak u stariju životnu dob, smrt bračnoga partnera, raspad obitelji, osobe koje nikada nisu niti zasnovale obitelji, razvod braka, neimaština, Sve su to čimbenici koji mogu doprinijeti teškim i dugotrajnim posljedicama. Opet ovdje spominjem socijalnu potporu. Ne mislim pri tome na socijalnu pomoć u nažalost tragično malim iznosima, več na druge oblike društvene skrbi i brige za za ove osobe. I ono što je najbitnije, percepciju socijalne potpore od strane traumatizirane osobe. Upravo se percipirana socijalna potpora i označava najbitnijom. Možda se nama čini da je za stradalnike Domovinskoga rata dosta toga učinjeno od strane društva, ali da li je to tako, reći će nam oni sami, oni koji često imaju osjećaj da su zaboravljeni i ostavljeni od svih.
Imaju li hrvatski branitelji još uvijek u značajnom broju psihičke smetnje vezane za ratna iskustva, iako je prošlo toliko godina od završetka rata?
– Mnogi su se branitelji, kao i civilne žrtve rata, na sreću, oporavili i žive normalne živote, mnogi su doživjeli i neke pozitivne promjene u sebi nakon svih strahota koje su preživjeli. Odavno je poznato da teški periodi u životu, pa tako i proživljavanje teških traumatskih događaja može dovesti do osobnoga rasta u odnosu na ono što je osoba bila prije traumatskoga iskustva. Te se pozitivne promjene nazivaju posttraumatskim rastom, a odnose se na mnoga područja života i funkcioniranja te obuhvaćaju promjene u odnosu prema drugim ljudima, prema sebi samome, promjene u duhovnosti, religioznosti, vrednovanju života, promjeni svjetonazora itd. No, još uvijek mnogi pate i imaju ozbiljne posljedice, ne samo u području psihičkoga zdravlja, već i tjelesnoga zdravlja i kvalitete života. Iznijet ću samo jedan podatak za prijepandemijsku, 2019. godinu. Te je godine, prema podacima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, preko 36 tisuća hrvatskih branitelja zatražilo pomoć unutar zdravstvenoga sustava samo zbog PTSP-a. Ako tome pridodamo one koji se te godine nisu javili na preglede ili su se javili zbog nekih drugih smetnji, možemo sasvim jasno zaključiti da je zdravlje mnogih hrvatskih branitelja ozbiljno narušeno. Moram ovdje spomenuti da još uvijek ima branitelja koji do sada nisu zatražili pomoć, iako su trebali, iako su u lošem psihičkom stanju, i svaki put kada mi netko takav dođe na pregled se iznova ljutim i osjećam razočarano, jer se zapravo nije smjelo dogoditi da netko godinama pati i traži pomoć tek 2024. godine.
Koji su razlozi, zašto su te osobe tako dugo čekale s traženjem pomoći?
– Razlozi su brojni, spomenut ću samo neke, koje najčešće spominju. Baš mi pada napamet slučaj od neki dan, a u pitanju je hrvatski branitelj koji je doslovno prošao pakao, kako kroz osobno iskustvo, tako i kroz gubitak članova obitelji. Neću naravno ulaziti u detalje, ali objašnjenje mu je bilo, otprilike, „pa preživio sam, a koliki nisu, imam obje ruke i noge, a koliki nemaju, radio sam dok sam mogao, ubijao se od jutra do mraka, a to mi je pomagalo da ne poludim…“ Sada se javlja za pomoć, jer više ne može izdržati, ne može zbog tjelesnoga stanja raditi teške poslove koje je obično obavljao, osjeća se jako loše zbog toga. Izbjegavanje traženja pomoći je naravno dovelo do ozbiljnih, dubokih smetnji, ali i do drugih negativnih događaja, raspada braka, slabe komunikacije s djecom, osjećaja da je zaboravljen od svih i da svima smeta i ne pripada nigdje. Mnogi su krivo procijenili da će njihove smetnje same od sebe proći, da im ne treba stručna pomoć, a neke je jednostavno bilo sramota ići psihijatru, jer je to za njih značilo da su slabi ili nemoćni u upravljanju svojim životom.
Ima li u kontekstu vukovarske žrtve i nadolazećeg Dana sjećanja na žrtvu Vukovara nekih specifičnosti vezano za posljedice traumatiziranja?
– Ima. Kao što sam ranije rekla, posljedice su određene najvećim dijelom intenzitetom i trajanjem traumatiziranja. Mislim da ne moram posebno naglašavati, koliko je žrtva Vukovara i nekih okolnih mjesta bila teška i slojevita. Živjeti tri mjeseca pod onakvim borbenim aktivnostima, ne znajući kako će to sve završiti, koliko će trajati, u onakvim uvjetima u kakvim su ti ljudi bili, može u svima nama izazvati samo duboko poštovanje. No, pad Grada nije bio i kraj užasima i traumama. Mnogi nisu preživjeli, za njima su ostali jednako traumatizirani članovi obitelji. Mnogi od njih ni danas ne znaju gdje su tijela njihovih najmilijih. Mnogi su završili u zatočeništvu, gdje su doživjeli najgoru vrstu traumatiziranja. Brojni branitelji su nakon svih užasa koje su prošli u Vukovaru otišli na druga ratišta u Hrvatskoj. Nakon izlaska iz Vukovara ljudi su godinama živjeli u progonstvu, često u skroz neprimjerenim uvjetima, pa je i to bila posebna vrsta traume. No, ima nešto što se često zanemaruje u smislu retraumatizacije, a to je upravo dugoočekivani povratak u Vukovar, koji je zapravo mnoge održavao na životu i ljudi su živjeli za za taj dan. Upravo je povratak koji su čekali godinama za nemali broj ljudi bio veća trauma nego li ono što su prošli u vrijeme granatiranja grada.
Zašto je povratak bio tako traumatičan?
– Zato što ljudi nisu bili pripremljeni za ono što ih čeka. Mirna reintegracija ovoga područja imala je mnoge dobre strane, prvenstveno, sačuvani su vjerojatno brojni životi, koji bi bili izgubljeni da se ovaj dio Hrvatske oslobađao vojnim akcijama. No, vrlo brzo se pokazalo da je imala i loše strane. Mirna reintegracija nije se odnosila samo na integraciju teritorija, već naravno i na integraciju stanovništva, a ja ju volim zvati nemirnom reintegracijom. Bilo je je to iznimno teško razdoblje, a ljudi koji nisu iz Vukovara često ne shvaćaju kakva je to bila situacija. Naravno, da nikome nije smetalo što su tu ostali normalni, dobronamjerni ljudi, ali „u paketu“ su reintegrirani i oni koji nisu baš s dobrom voljom dočekali povratak toga područja u sustav Republike Hrvatske i koji su se često ponašali kao da su tu ostali s namjerom. S namjerom da i dalje narušavaju mir, da provociraju, da se doslovno smiju napaćenim, teško traumatiziranim ljudima, ali i cijeloj Hrvatskoj.
Sjećam se dobro tih godina i koliko je bilo teško istovremeno na Odjelu psihijatrije liječiti one koji su branili Hrvatsku i one koji su se u vrijeme rata nalazili s druge strane. Za neke, koje smo liječili, smo tek naknadno saznavali da su protiv njih dignute optužnice za ono što su činili. Svi ti ljudi su naravno, jer to tako mora biti, imali istu zdravstvenu skrb, kao i svaki naš branitelj ili civilna žrtva. Znate, ne može vjerojatno, prosječan čovjek, koji nema iskustvo kakvo su imali ljudi s ovoga područja niti zamisliti kako je to susretati zločince, silovatelje, ubojice, na ulicama grada kojem si se toliko godina čekao vratiti. Ta suluda situacija u kojoj se odjednom, doslovno preko noći očekivalo da ljudi počnu normalno živjeti jedni s drugima, kao da se ništa nije dogodilo, snažno je doprinijela novoj traumatizaciji i pogoršanju psihičkoga stanja, pa i kod onih koji su se već polako počeli oporavljati.
Kakva je danas situacija, što bi pomoglo ljudima s teškim traumama i gubicima?
– Neki pomaci su se dogodili, ali još uvijek nedovoljni i tome svakodnevno svjedočim kao psihijatar koji više od 20 godina radi, a ja volim reći da živim s ovim ljudima. I onima koji su bili prognani iz Vukovara i onima koji su bili na tom području do razdoblja reintegracije. Nekako si utvaram, a mislim da nisam daleko od istine, da je i vukovarski psihijatrijski odjel odradio ogroman posao što se tiče suživota i vraćanja povjerenja među ljudima i na to sam baš ponosna. No, ima stvari koje još uvijek jako bole, i onako nagrizaju svaku zdravu poru. Ljuti me, kao i moje pacijente koji su izgubili svoje najmilije ili su i sami teško traumatizirani, što neki, a previše ih je, olako govore o tome da je prošlo dovoljno vremena i da je oprost nužan, kao da naređuju da se oprostiti mora. Naravno, da bi ljudima koji pate, najbolja opcija i jedan od preduvjeta oporavka ili barem djelomičnoga oporavka, bio oprost. Samo, oprost se ne događa po naređenju i zato što netko tako očekuje.
Za oprost moraju postojati uvjeti. Možda je lakše doći do oprosta kada je netko poginuo u ravnopravnoj borbi, ali kako oprostiti kada je netko u logoru s namjerom, teško mučio i na kraju ubio tvoga oca, sina, brata, silovao majku, sestru, suprugu? Kako oprostiti kada ti netko ne želi dati informaciju o tome gdje se nalazi tijelo tvoga člana obitelji? I ključno, kako oprostiti kada nitko od onih koji su sudjelovali u užasima nije niti tražili oprost?! Ja, unatoč svome iskustvu, i životnome i profesionalnome nemam odgovor na ta pitanja. A zašto i kako sve to funkcionira u svakodnevnom životu, i zašto i kako Vukovar izgleda kao svaki drugi grad, kao što i naš odjel psihijatrije danas sliči svakom drugom Odjelu psihijatrije, unatoč i nakon svega…? Na to imam samo jedan odgovor, i duboko sam uvjerena u to. Zašto što, dobrota u ljudima na kraju sve pobjeđuje, a ljudi su ovdje dobri i nisu dozvolili da ih bol pretvori u nešto drugo.
Što bismo mogli reći za kraj, a važno je u ovim danima kada se sjećamo žrtve Vukovara?
– Zanimljivo je, a to si često iznova osvijestim zajedno sa svojim pacijentima, kako su oni koji su prošli najgore strahote, koji su pretrpjeli najveće gubitke, gotovo u pravilu najtiši u svojoj patnji, a kako s druge strane imamo one druge, koji su mnogo manje prošli, a imaju potrebu glasno, burno, gotovo urlikanjem uvjeravati druge, a valjda i sami sebe, da su prošli nešto što nisu. Neću filozofirati, reći ću ono što uvijek kažem u prilikama kada se obraćam braniteljima ili kada drugima govorim na ovu temu. Veliko im hvala. Budimo dostojanstveni, kao što su oni koji su najviše izgubili, to im barem možemo dati. I još nešto; u Svetinje se ne dira, Svetinje se ne spominje olako, Svetinje se ne prlja. A Vukovar je Svetinja, svima nama.