PIŠE: Ante JUKIĆ
Prve nedjelje nakon Bogojavljenja Katolička Crkva slavi svetkovinu Krštenja Gospodinovog, kojom i službeno završava božićno, te se vraća ‘vrijeme kroz godinu’. Kao što je na prvu nedjelju došašća u propovijedima na Jordanu navijestio njegovog dolazak, Ivan Krstitelj danas na istom tom Jordanu krsti Isusa i predstavlja ga Mesijom. Božićno vrijeme, tako, počinje i završava s Ivanom.
Krist je Bog, On je sam krštenje, ali ipak kao i većina ljudi onoga vremena dolazi Ivanu na Jordan. Prema izvještajima iz evanđelja, kad je Isus izašao iz vode, ugledao je otvorena nebesa i Duha Svetoga u obliku goluba kako silazi na njega, dok se s nebesa začuo glas: „Ti si Sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina“. U činu krštenja objedinjena je Kristova ljudska i božanska narav, tim činom on prestaje bio Marijin i Josipov sin te počinje svoje djelo spasenja koje će okončati smrću, uskrsnućem i uzašašćem na nebo.
Krštenje je jedan od svetih sakramenata. Prvi, a mogli bi reći i najvažniji, jer ovim činom čovjek postaje dijelom Crkve. Značenje krštenja nije samo simbolično i formalno, nego i duboko teološko. Po nauku Katoličke Crkve, krštenjem se čovjek čisti od Istočnog grijeha te si otvara vrata spasenja. Zbog toga su se nekad, dok je smrtnost novorođenčadi bila velika, djeca krstila odmah po rođenju. Danas to uglavnom nije slučaj, no sa stajališta Crkve svakako je bolje što prije pristupiti ovom sakramentu.
Tema krštenja česta je u razgovorima vjernika, ali i onih koji se takvima ne smatraju. Oponenti krštenja reći će kako je to besmislen čin, pogotovo u najranijoj dobi, te će postaviti pitanje: „Smije li se djetetu tako nešto nametati, nije li bolje pričekati punoljetnost, pa neka ono samo odluči želi li se krstiti?“ Svoje stajalište potkrijepit će upravo današnjim evanđeljem, činjenicom kako je i sam Isus kršten u odrasloj dobi. Što se ovog argumenta tiče, to je činjenica, no Isus je rođen kao židov, a ne kršćanin. Kršćanstvo je rođeno s njegovim uskrsnućem. Ono što je za kršćane krštenje, za židove je obrezanje, a Isus je bio obrezan netom po rođenju. Toliko o tome.
Treba uvijek reći, radilo se o krštenju ili bilo kojoj drugoj temi iz ove domene. Krštenje nije obavezno, ni u ranoj dobi, ni bilo kad u životu. Ako roditelji ne žele krstiti dijete, ne moraju to učiniti. Kao što to ne mora učiniti ni dijete samo jednom kad odraste.
Kad govorimo o katolicima, ako roditelji osjećaju i žive svoju vjeru, trebali bi krstiti djecu u najranijoj dobi. Ova teza s čekanjem do punoljetnosti i nenametanjem svojih uvjerenja djeci meni osobno nikad nije bila jasna. Pa svi roditelji ‘nameću’ puno toga svojoj djeci, taj proces često se naziva i odgojem. Uče ih osnovnim životnim vrijednostima, lijepom i pristojnom ponašanju, školuju ih, dozvoljavaju im i zabranjuju neke stvari. U konačnosti, daju djeci i ime, ne pitajući ih što oni misle o njemu. Očito je, dakle, kako roditelji puno toga čine u ime svoje djece, pa se i krštenje može gledati kroz tu prizmu. Da nije tako, dijete bi nakon rođenja mogli staviti u stakleno zvono, izolirati od svega i pustiti ga tako čekati 18. rođendan. Koji ne bi dočekalo, budući da ga ne bi smjeli ni hraniti. Jer, kako roditelj uopće zna da dijete želi biti hranjeno i održavano na životu?
Krštenje ni u kojem slučaju nije opasno. U konačnosti, čak i ako dijete nakon krštenja odluta od Crkve i taj čini kasnije bude smatrao promašenim, ništa mu se neće dogoditi. Nije to nešto što bi mu na bilo koji način otežalo život. Krštenjem ni dijete, ni roditelji ništa ne mogu izgubiti, a mogu dobiti puno toga. Parafrazirajući jednu poznatu izreku, mogli bi reći: „Kršten, spašen.“
Zato je krštenje važno, zato je ono važnije i od rođenja. Mnogi vjernici znaju datum svog krštenja i pristupaju mu s većom pažnjom nego samom rođendanu. S druge strane, postoje i oni koji ne znaju kad su kršteni, ni oni sami, ni njihovi mali kumovi koje su možda držali u naručju. Trebalo bi o ovome razmisliti, jer krštenje je puno više od tradicijskog običaja.
Ljudi će često reći kako s današnjim danom završava božićna bajka, te se vraćamo starom životu. Za katolika je porazno ako dijeli ovo mišljenje, jer time zapravo priznaje kako su ovi dani uzalud potrošeni. Božić nije bajka, niti bi se nakon njega vjernik trebao vratiti na staro. Uvijek treba gledati prema naprijed, u ovom slučaju gore, prema nebu. I pokušati biti barem malo bolji čovjek.