✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Čovjek deset godina živi s dvije obitelji. Aktivist protiv nasilja kod kuće tuče dijete. Voditelj azila za životinje privatno ih zanemaruje. Terapeut koji drugima govori o zdravim odnosima emocionalno zlostavlja vlastitu obitelj.
Kada takve priče izađu na vidjelo, ljudi obično pitaju isto:
Kako je moguće da je netko tako živio godinama?
Jedno je pitanje kako je uspio prevariti druge. Drugo je zanimljivije: kako je sve to vrijeme živio sam sa sobom? Kako je mogao govoriti jedno, raditi drugo, a pritom o sebi i dalje misliti kao o dobrom roditelju, poštenom čovjeku ili moralnoj osobi?
Dvostruki život ne nastane preko noći. Ono što je u početku bila jedna tajna s vremenom može prerasti u niz laži, skrivanja i opravdavanja.
Tada treba pamtiti što smo kome rekli, paziti da se priče ne susretnu i skrivati tragove. Čovjek koji ima dvije obitelji mora znati gdje je navodno bio, što je kome rekao i koji poziv ne smije primiti pred drugima.
Dvostruki život nije samo druga priča. To je stalno upravljanje dvjema stvarnostima.
Zašto bi netko to godinama radio? U ljubavnom odnosu, primjerice, jedan život može pružati sigurnost, obitelj i zajedničku povijest, a drugi strast, novost ili osjećaj da je ponovno poželjan. Dvostruki život može potrajati upravo zato što bi izbor značio da se nečega mora odreći. Umjesto toga, osoba pokušava zadržati i jedno i drugo.
Da bi to bilo moguće, ta dva života moraju ostati odvojena.
Takvo odvajanje proturječnih dijelova iskustva naziva se kompartmentalizacijom – kao da različite dijelove života držimo u zasebnim mentalnim „ladicama“.
Čovjek može biti brižan suprug i otac, a istodobno godinama imati drugu obitelj. Može javno osuđivati nasilje, a kod kuće udarati vlastito dijete. Dok su ti dijelovi dovoljno odvojeni, ne mora se stalno suočavati s vlastitom proturječnošću.
No ponekad se ono što čovjek radi ipak sudari s onim što o sebi vjeruje.
„Ja sam pošten čovjek.“
„Godinama lažem ljudima oko sebe.“
„Kod kuće činim ono što kod drugih osuđujem.“
Leon Festinger takvu je napetost između proturječnih uvjerenja, odnosno između uvjerenja i ponašanja, opisao teorijom kognitivne disonance. Kada ono što činimo nije u skladu s onim što vjerujemo o sebi, javlja se nelagoda koju nastojimo smanjiti.
Promijeniti ponašanje značilo bi priznati laž, odreći se koristi ili snositi posljedice. Lakše je promijeniti objašnjenje, pa primjerice kažemo:
„Ne tučem ga. Učim ga redu.“
„Nisam nevjeran. U tom braku odavno nema ljubavi.“
„Ne varam ih. Svi to rade.“
„Ne lažem. Samo štitim ljude koje volim.“
Tako djeluje samopravdanje. Čovjek ne mora sebi reći: „Ja sam nepošten.“ Može pronaći objašnjenje uz koje će i dalje o sebi misliti dobro.
„Kod mene je situacija drugačija.“
„Nisam imao izbora.“
„Nikoga zapravo ne povrjeđujem.“
Albert Bandura takve je načine opravdavanja štetnog ponašanja opisivao u okviru moralnog distanciranja: ponašanje možemo preimenovati, njegove posljedice umanjiti ili odgovornost prebaciti na druge. Nasilje tako postaje „odgoj“, osveta „pravda“, a laž „zaštita obitelji“.
Nije se promijenilo ponašanje, već njegovo objašnjenje.
Takva objašnjenja mogu čovjeku olakšati život s onim što radi. No tajna time ne nestaje. Istraživanja Michaela Slepiana pokazuju da nas tajne ne opterećuju samo onda kada ih moramo skrivati pred drugima. Vraćaju nam se u misli i kada smo sami.
Kod dvostrukog života razloga za to ima mnogo.
Jesam li nešto pogrešno rekao? Zna li ona nešto? Zašto me to pitao? Jesu li se njih dvoje možda sreli?
Čovjek tako tajnu ne čuva samo pred drugima. Nosi je sa sobom i kada ostane sam.
A da bi s njom mogao živjeti godinama, ne mora sebi govoriti: „Ja sam prevarant.“ Mnogo su podnošljivije rečenice:
„Situacija je komplicirana.“
„Jednoga dana ću to riješiti.“
„Nisam imao izbora.“
„Nisam ja takav čovjek.“
U tome je možda i najzanimljiviji dio dvostrukog života. Da bi trajao godinama, nije dovoljno skrivati istinu od drugih. Čovjek mora pronaći način da s tom istinom živi i sam.