✍️ Ante JUKIĆ
Proteklih smo dana intenzivnije promišljali o životu i smrti. Znakovito, jer upravo je to područje na kojem se vode najveće ideološke i svjetonazorske bitke. I dok se pravo na pobačaj od nekih krugova već duže vremena jasno i glasno propagira kao dokaz naprednosti društva, jedna druga tema polako nam kuca na vrata. S obzirom na priče koja dolaze iz drugih zemalja, čini se kako je samo pitanje vremena kad ćemo i mi ukrstiti koplja oko nje. O eutanaziji je riječ.
Jedna je velika razlika između pobačaja i eutanazije. Kod pobačaja u svoje ruke uzimamo sudbinu nerođenog djeteta, čovjeka koji to zapravo nije ni imao priliku postati. Pozivajući se na neka druga prava, pobačajem oduzimamo temeljno ljudsko pravo drugome. S druge strane, kad je u pitanju eutanazija, čovjek sam odlučuje o svojoj sudbini, svojevoljno odlučuje napustiti ovaj svijet. Ili barem to djelomično čini, jer upitno je koliko možemo govoriti o slobodnoj volji ljudi koji su često u teškom psihičkom stanju.
Može se donekle razumjeti želja za okončanjem muka, bile one fizičke i psihičke prirode. Teško je tako živjeti, kao što je teško gledati voljene koji se pate, bez ikakve nade da će biti bolje. Uostalom, mnogima od nas olako s usana izlete takve želje zbog banalnih stvari i problema koji su smiješni u usporedbi s onima s kojima se suočavaju oni koji su spremni sami sebi potpisati smrtnu presudu.
Ipak, uz sve razumijevanje prema teško oboljelima i njihovim obiteljima, kad se stvari ogole do kraja, ostaje jedna nepobitna činjenica. I eutanazija je – ubojstvo. Koliko god je pokušavali umotati u celofan humanosti i empatije.
Znamo svi kako je to išlo s pobačajem. Ispočetka su bili medicinski opravdani slučajevi, a period trudnoće u kojem ga se moglo izvršiti bilo je ograničeno. Dokle smo došli, svakog dana imamo priliku čitati i slušati. Danas je to sve više pitanje slobode, danas nerođeno dijete možeš ubiti zato što to – želiš. Sve do zadnjeg dana trudnoće.
S eutanazijom je slična priča. Nekad je bila rezervirana za iznimno teške slučajeve, a procedura koja se morala proći prije sudbonosnog dana bila je izrazito zahtjevna i selektivna. Sve kako bi se otklonila i najmanja mogućnost krive procjene, kako bi se oboljelog ostavilo na životu ako je ikako moguće. Posljednjih godina, pak, s raznih strana svijeta stižu nam priče koje bi svima trebale dati na razmišljanje. Mlade osobe koje zbog depresije više ne vide smisao života i odlučuju ga prekinuti, i roditelji koji takve odluke pokušavaju spriječiti, ali ne mogu. A postoji i druga krajnost, kad obitelj jedva čeka priliku riješiti se člana koji im je ionako na teret, pa ga podupire u njegovoj odluci. Ne znam što je tragičnije i žalosnije. Gurnuti nekoga preko litice iz svojih sebičnih interesa, ili gledati kako ti voljeni svojevoljno odlaze, a ti ih ne možeš spriječiti. Iako im dijagnoza nije bila bezizlazna.
Naravno, ovo su posebni slučajevi, ne treba oko njih graditi argumentaciju, ali znamo kako to ide s dobrim namjerama i popločanim putem. Legalizirajući eutanaziju, a posebno ‘omekšavanjem’ zakonske regulative oko nje, mi pušemo u jedra kulturi smrti, koja se ionako već propagira na svakom koraku. I kad se jednom duh pusti iz boce, povratka više nema. Čini mi se kako mnogo ljudi nije ni svjesno koliki se prostor za manipulaciju i zloupotrebu ovdje otvara.
Već sam rekao, ponovit ću još jednom. Nitko ne bi sam sebe poslao u smrt tek tako, ljudi koji se odluče na to sigurno su u stanju koje ostali teško mogu razumjeti. Zato jasno treba odvojiti oboljele i kulturu koja se gradi oko njih. A ta kultura je, kad se govori o eutanaziji, kultura smrti, nikakvi eufemizmi to ne mogu uljepšati. Čak i maknemo li potpunosti u stranu religiju i Boga, te u obzir uzmemo samo svjetovne argumente, teško je podržati pravo na (samo) ubojstvo, kakve god okolnosti bile.
S Bogom u priči, tek dvojbe nema. Život je svetinja, i treba ga štititi od začeća do prirodne smrti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.