PIŠE: Ante JUKIĆ
Zanimljiv je stvarno ovaj bojkot, prije svega kao sociološki fenomen u kojem se ogledaju mnoge karakteristike današnjeg društva. A posebno Hrvata. Možemo krenuti od samog početka…
Da su cijene u zadnje vrijeme postale pomalo nestašne, to je činjenica. No, isto tako je činjenica i kako se sve to moglo očekivati, ako uzmemo u obzir ono što se događalo posljednjih godina. I na globalnom, i na ovom našem lokalnom planu. Ali, Hrvate je ipak sve to iznenadilo, pa su se svaki dan iznova čudili nečemu što je zapravo vrlo logično. Na početku, dakle, imamo Hrvate koji se čude.
Čuđenje i ogorčenost zbog visokih cijena ipak nas ne sprječava nastaviti živjeti po ustaljenim obrascima. Što će reći, mahnito kupuj i što treba i što ne treba, kao da sutra ne postoji. I svetkom i petkom, u prosincu pogotovo. Iako osnovni principi ekonomije i zakona ponude i potražnje kažu kako bi racionalniji pristup potrošnji mogao malo regulirati cijene, to je zadnje što nam pada na pamet. Uz začuđenog Hrvata, imamo eto i onog već poznatog koji ne želi malo zastati, razmisliti i preuzeti stvar u svoje ruke. Donijeti odluku sam. Prekomotni smo mi za to.
I onda se pojavljuje on, vođa. Netko tko će nam doći s revolucionarnom idejom, koja je sve samo ne revolucionarna. Ali, Hrvat koji nije bio spreman sam tu ideju provesti u djelo, sad u nju gleda kao svetinju, a njezinog izumitelja kao boga. Inertni Hrvat odjednom postaje neustrašivi borac koji će i život dati za tu ideju. Kao što ni prije nije razmišljao, tako ne razmišlja ni sad. Je li ta ideja, iako u srži logična, baš ta koja će riješiti njegov problem? Je li usmjerena na pravu adresu? Ništa to Hrvata previše ne zanima, vođa je taj koji misli za njega i vođu se mora bespogovorno slijediti. Začuđeni i komotni Hrvat dobiva društvo, sad je tu i Hrvat koji mora imati vođu, idola, kult ličnosti. Jedino tako zna funkcionirati.
Možemo malo i o samom vođi. Ispočetka je nastupao pomalo stidljivo i suzdržano, no kad se vidio da ga narod prihvaća i u njega gleda s divljenjem, malo ga je ponijelo. Sviđa mu se to, osjeća se važnim. Uživa u svom trenutku slave. Obraća se narodu kao vrhovnik, pravi medijski spektakl od toga. Ne možemo izgleda ni u ovom slučaju bez Hrvata koji se voli osjećati važnim. Slatki su vlast i moć, kakvi god bili.
I onda ti Hrvati, koji slijepo prate vođu i izvršavaju njegova naređenja, postaju kao sekta. Gledaju okolo tko se ne pridržava pravila, dijele packe, prokazuju, pa čak i prijete onima koji su se drznuli otići u trgovinu na zabranjene dane. To su izdajnici. Iako su ti izdajnici i prije ovog službenog, bili u tihom bojkotu. Dok su preobraćeni sektaši kupovali kao ludi. Ovo jednostavno mora dovesti do sukoba. Hrvati koji u načelu nemaju ništa protiv bojkota, ali mu ni ne pristupaju kao religiji, bivaju iznervirani, pa se čak pomalo i inate. Tako smo, konačno, došli i do krajnje točke. Posvađani Hrvati u rovovima ratuju jedni protiv drugih. Ponovno smo se podijelili.
Za to vrijeme, oni koji su za ovu krizu odgovorniji od onih protiv kojih je bojkot pokrenut, iskazuju podršku sektašima. Ima li većeg apsurda?. Moglo bi se reći, ako ništa ne znate o Hrvatima, pogledajte ovo to se trenutno događa i dobit ćete potpunu sliku. Od onih kojima ništa nije jasno, do onih koji sve znaju. O politici, sportu, povijesti, a sad evo i ekonomiji i poslovanju. Ekstra profitu i inflaciji. Danas inertni i komotni, sutra maksimalno angažirani i spremni na najveće žrtve. Nekad ne priznaju nikakve autoritete, a nekad ih slijepo slijede. Uvijek usmjereni na krivu metu, uvijek podijeljeni u dva tabora.
A ništa onda. Kad je tako, preostaje nam samo ispeći kokice, sjesti i uživati u ovoj parodiji. Problem je jedino što taj kukuruz nitko sam ne uzgaja. I to treba kupiti…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.