PIŠE: Ante JUKIĆ
Dio naše medijske i političke scene naprosto je opsjednut ustašama, vidi ih posvuda, gdje god se okrene. I nema što, u pravu su ljudi, i sam gotovo svakodnevno doživljavam isto. Evo, baš danas sam imao takvo iskustvo. Sjedim s prijateljima na piću i dođe vrijeme za rastanak. I tako, ustanem ja, ustaše i oni, pozdravimo se, pa svatko svojim putem. Kažem ja, veliki je to problem.
Neću u ovom tekstu govoriti o samom ustaškom pokretu, secirati ga uzduž i poprijeko i donositi ocjene. To ostavljam povjesničarima, ma može i historičarima. Više ću se bazirati na činjenice, matematiku i elementarnu logiku. I zato, ako netko bude imao problema s iznesenim, neka se obrati činjenicama i njih uvjeri kako nisu u pravu.
Ustaša u 2025. godini nema, one ne postoje. To je prva činjenica. Kao što, recimo, ne postoje nogometni klub koji je ugašen, udruga koja je prestala s djelovanjem ili novine koje su prestale izlaziti. Shodno tome, ni ja nisam ustaša, jer sve i kad bih to htio biti, nema tih vrata na koja bih mogao pokucati, formulara kojeg bih trebao ispuniti. Jednostavno, ustaše ne postoje. I ne samo da ne mogu danas biti ustaša, nego ja to nikad nisam mogao ni biti. Jer, u vremenima kad sam rođen, ustaša više bilo nije. Biologija i protok vremena učinili su svoje.
Isto vrijedi i za partizane, iako treba reći kako se na pokojeg još uvijek može naići. No, tu su ipak iznimke, još malo, i više niti njih neće biti. Tako da možemo zaključiti, u Hrvatskoj danas nema ni ustaša i partizana. Ima tek njihovih potomaka, simpatizera i ljudi koji imaju mišljenje o ta dva pokreta. A pravo na mišljenje imaju svi, to valjda nikome nećemo sporiti. Što se mene tiče, neka svatko misli što hoće, ima potpuno pravo na to.
E, sad, kad smo utvrdili kako ustaša i partizana u Hrvatskoj nema, možemo malo o njihovoj ostavštini. O tome koliko se ozbiljno može shvaćati onoga koji vidi ustaše posvuda. Neki dan je, evo, bio 10. travnja, i gotovo nikakvog spomena o tome nije bilo. Pogotovo to nije bio praznik i neradni dan. Isto tako, u Hrvatskoj nema trgova i ulica koje nose ime poglavnika, općenito jako je malo znakova koji bi neupućenom prolazniku mogli sugerirati da je stigao u, kako to neki kažu, ustašku državu. Ali, zato ima nekih drugih simbolčića. Zato je jedan od najvećih trgova glavnog grada ‘ustaške’ države dugi niz godina nosio ime partizanskog boga, i zato se tolika bura dignula kad je to ime otišlo u povijest. Mnoge ulice i trgovi gradova diljem Hrvatske nose imena partizana. Veš-mašine, tramvaji i transformatori nose imena partizana. Čokolade i bomboni koje jedemo, pića i mnoge druge stvari koji bi se mogle nabrojati. Puno toga s čime se svakodnevno susrećemo nazvano je po partizanima, a da o tome ne razmišljamo, ili možda uopće to ne znamo. U konačnosti, 22. lipnja je državni praznik, službeno se obilježavaju razna ‘oslobođenja’, pale krijesovi, partizanski poklici odjekuju posvuda. Neki su čak i udomaćili u političkom i društvenom životu.
Zapravo, gdje god pogledaš u politici, sve sami potomci partizana i njihovi ideološki sljedbenici. Predsjednici, premijeri, suci, pravobranitelji, državni tužitelji, ne možeš ih promašiti. I sve to u, kako kažu, ustaškoj državi. Na predsjedničkoj inauguraciji nedavno, počasna gošća partizanka, i to s vrlo ‘zanimljivom’ izjavom. U Hrvatskom saboru izražava se žal zbog loše obavljenog posla. Primjera koliko hoćeš. Simpatizera ustaša praktički nema, a i ovi koji se tu i tamo pojave, više djeluju kao ekscentrici. I odmah ih se ‘zgazi’ u medijima. Uglavnom, nitko relevantan. Svi koji su na iole važnijoj funkciji, ograđuju se od ustaštva prije nego si ih i upitao o tome. Čak i članovi stranaka koje se naziva ‘desnima’. A kakav je stav o ustašama ovih crvenih’, ne treba ni spominjati. Simpatizere ustaša moraš svijećom tražiti, ali zato one partizana možeš lopatom skupljati. Ili možda je stvarno živim u nekoj drugoj državi, možda gledam na krivu stranu?
Kao što sam rekao na početku, uopće ne želim donositi ocjene, ne zanimaju me u ovom tekstu ni ustaše, ni partizani, zanimaju me samo činjenice, logika i zdrav razum. Može li mi netko to objasniti, jer ja očito ne razumijem? Kako je moguće, da u državi koja je ustaška, u kojoj su sve državne institucije i poluge vlasti, kao, prožete ustaštvom, partizani iskaču sa svih strana? Sve što mi imamo od ustaštva danas u Hrvatskoj je pokoji grafit na trafostanici ili zidu neke oronule kuće, uzvik na utakmici ili koncertu. Osobno, ne smatram to ustaštvom, nego izrazom bunta baš zbog cijele ove hajke i lova na ustaše, ali nebitno sad to, to je druga tema. U hrvatskom javno-političkom životu mnogo je spinova i zamjena teza, ali malo ih se može mjeriti s ovim konstantnim upozorenjima i širenjem straha od ustaša.
Postoje samo dvije mogućnosti. Ili ustaša nema, ili nisu bi blizu toliko brojni i opasni kakvima ih se prikazuje. Za kraj, evo još malo elementarne logike. Kad bi ovo bila ustaška država i kad bi ustaše danas imale utjecaj, bi li vi uopće mogli pisati protiv njih? Pa čak i u benignom tonu, a da ne spominjem kojekakve pamflete i tekstove izrugljivog i uvredljivog sadržaja. Naravno, ne bi mogli, jer te strašne ustaše ‘pobrinule’ bi se za vas. I zato su, da paradoks i apsurd budu potpun, upravo oni koji danas svuda vide ustaše i bore se protiv njih, najbolji dokaz da ustaše – ne postoje…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.