✍️ Ante JUKIĆ
Tek sad znam kako se osjećao zeko kad je nestao potočić. Jutros se, naime, kao i svake subote veseo i bezbrižan zaputih na pijacu, kad ono šok i nevjerica. Tamo gdje su nekad stajali moji omiljeni štandovi, samo pustoš. Lijevo, desno, nigdje nikoga. Izmjestiše ih negdje, a nisu ni pitali. Ni prodavače, ni nas kupce.
Ne moram vam ni pričati kakva je to drama bila. Tragedija, kaos i histerija. Ne znaš tko više pati. Prodavači ionako jedva glavu drže iznad vode, ovo će ih definitivno dokrajčiti. Kako preživjeti, sad kad moraš prodavati na drugom mjestu? Kupce neću ni spominjati. Bezglavo koračaju s upitnicima iznad glave, traže i traže, a nikako naći. Ni jaja, ni jabuke, ni meso, ni sir. Pitam se, gdje ovo sve vodi? Tko preživi, pričat će.
Bolje da ste ostavili staru pijacu, pa da možemo kukati kako se ništa novo ne radi. Ili da ste napravili novu preko noći, onda nikome ne bi smetali. I da se niti jedan štand nije morao micati, to bi bilo najbolje. Problem je samo, zbog čega bi onda kukali? Ma, našlo bi se već nešto. Evo, recimo, prerano je zatoplilo. Procvjetat će voćke, pa će ih mraz uništiti.
Nekad nije bilo tako, nekad su i pijace bile bolje. Znalo se reda. Zašto uopće renoviraju pijacu? Bolje da su tvornicu otvorili…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.