Danas je Dan državnosti. Prilika da stanemo, pogledamo oko sebe, i — možda, samo možda — izvjesimo zastavu. Simbol svega onog za što su se generacije borile. Crven-bijeli-plavi. Ne obična tkanina, nego znak identiteta, pripadnosti, tvrdoglave opstojnosti.
No, patrolom kroz Vinkovce nismo baš naišli na more zastava. Nema tog ponosa na pročeljima kuća, nema boja koje bi rekle: „Ovdje živi netko kome je stalo.” Zastava? Rijetka pojava. Gotovo endem.
Iznimka? Ulica Ivana Kozarca. Tamo vijore. I neka, svaka čast. Ali, ostatak grada? Muk. Prazne fasade. Ulice bez boja. Kao da je 30. svibnja samo još jedan neradni dan, prilika za roštilj i bijeg na selo.
Pa se pitamo; gdje je nestalo to veliko hrvatsko domoljublje? Ono koje svi rado potežu u komentarima, statusima, kavanskim raspravama. Gdje je kad ga treba pokazati — jednostavno, dostojanstveno, vizualno?
Nekad je trobojnica sa zvijezdom petokrakom obavezno krasila svaki balkon 29. studenog. Tada nije bilo izbora. Bila je to direktiva i zakonska obveza. Danas, u vlastitoj državi, nitko nas ne sili — i gle čuda, upravo zato mnogi ni ne razmišljaju o isticanju zastave. Jer nije naređeno. Jer nije “must”.
A možda smo, realno, narod kojem bi domoljublje procvjetalo tek kad bi se zastave zabranile. Tad bi ih bilo posvuda, iz inata. Ispod svake klime, na svakom krovu, u svakom prozoru. Jer, tako to kod nas ide — tek kad ti nešto oduzmu, shvatiš da ti je vrijedno.
Pa evo, postavimo si jednostavno pitanje; ako se stalno zaklinjemo u domovinu, ako tako silno volimo reći “moja Hrvatska”, je li stvarno preteško istaknuti zastavu taj jedan dan u godini? Samo jedan. Nije to porez. Nije kazna. Nije direktiva. To je čista gesta.
Postavlja se pitanje; jesmo li istinski domoljubi ili samo bukači na društvenim mrežama. Jer, prava ljubav prema zemlji ne iskazuje se samo pjesmom na stadionu, nego i tiho, jednostavno, kroz djela. Recimo, kroz zastavu na balkonu.
I zato danas, na Dan državnosti, jedno jednostavno pitanje: gdje su nam zastave?
