Najmanje 6.427 tona otpada; plastika, guma, tekstil, metal i građevinski materijal. U uzorcima pronađeni bakar, olovo, cink i antimon, a mikroplastika je pronađena i izvan samog tijela odlagališta! Tako, ukratko, izgleda nalaz vještačenja koji je objavio USKOK, a koji je ponovno otvorio pitanje golemog problema s otpadom (i) na benkovačkom području.
Gdje sada su oni koji su spremni dizati glas, organizirati prosvjede i braniti „vrijednosti” kada se treba zabranjivati kazališna predstava na benkovačkom festivalu? Gdje je Genda, gdje je njegova braniteljska udruga? Gdje su transparenti, megafoni, kamere i prosvjedne kolone kada se pred nosom građana gomila tisuće tona otpada?
Gdje su Bujanec, gdje su Glogoški i Klemm s plinskim bocama? Gdje je Keleminec? Gdje je ono urlanje pod prozorom, Thompson na najjače i višednevno kampiranje pred kućama odgovornih? Maca popapala jezik(e)…
Gdje je Bruxelles? Godinama slušamo lekcije o ekologiji, održivosti, zelenoj tranziciji i svemu što dolazi uz europski zeleni narativ. Čepovi na bocama mogu biti europska tema, ali tisuće tona otpada koje potencijalno sadrže problematične tvari očito nisu dovoljno atraktivne za veliku europsku galamu.
Bit će da je uklanjanje otpada iz vlastitog dvorišta ipak važnije od javno deklariranih principa. I onda, naravno, dolazi ono pitanje koje građani vrlo dobro razumiju: „Dobro. I šta ćemo sad?”.
Sanirati. A tko će platiti? Pa, naravno – građani. Kao što građani već plaćaju razne naknade za zbrinjavanje otpada kada kupuju automobile i druge proizvode. Plaćamo da se otpad zbrine, a onda se godinama kasnije ispostavi račun za njegovo ponovno zbrinjavanje i sanaciju.
I tu priča ne mora završiti. Naime, otpad treba nekamo odvesti, možda ga negdje zakopati. Pa će nakon nekoliko godina netko ponovno pronaći problem. Pa će trebati nova sanacija. Pa će to opet morati netko platiti. Pogađate tko? Pa da.
Zaključno i najvažnije; tisuće tona otpada mogu se jednog dana odvesti. Milijuni se mogu potrošiti na sanaciju, a odgovornost prebacivati s jednih na druge. Ali ono što je jednom završilo u zemlji ne nestaje pritiskom na dugme. Bakar, olovo, cink, antimon, mikroplastika…, sve to ostavlja pitanje na koje ni novac ni sanacijski planovi nemaju jednostavan odgovor; što ako su u pravu oni koji tvrde da je nepopravljiva šteta već učinjena?