PIŠE: Ante JUKIĆ
Kaže mi prijatelj neki dan: „Reci ti što hoćeš, ali Hajduk je stroj za osvajanje titula. Ne prođe 20 godina, a da bar jednom ne budu prvaci!“. Ako je ova teza zaista točna, Splićani imaju još samo jednu priliku, jer u proljeće 2025. godine, kad aktualna sezona bude završavala, bit će točno 20 godina od posljednjeg naslova prvaka Majstora s mora. Sjećate se vjerojatno vi stariji one utakmice u zadnjem kolu, kad su Varaždinci predvođeni svojim trenerom učinili sve kako bi pokvarili feštu na Poljudu, ali ipak nisu uspjeli.
Dosadašnji dio ove sezone protekao je sasvim uobičajeno za tamošnje prilike. Tijekom ljeta ponovno su se širile dobre vibracije s primjesom euforije, što je sasvim logično. Samo taj ambijent mora, sunca i opuštenosti u čovjeku budi optimizam, pa kako onda ne biti euforičan kad se na to sve nadovežu vijesti koje su pristizale s Poljuda. Livaja je izgubio pokoji kilogram, Perišić produžio ugovor, a poput topovskog udara odjeknuli su dolasci Gattusa i Rakitića. Još da je došao Džeko, stvarno bi gorjelo sve, ali ne treba biti neskroman. I ovo je bilo sasvim dovoljno za novi napad na tron kojeg već godinama uglavnom drži Dinamo.
Prije nego što su se u potpunosti okrenuli prvenstvu, Splićani su uspješno odradili ispadanje iz Europe. Moglo bi se reći kako su ovog puta čak i premašili očekivanja, no to je više stvar tehničke prirode i činjenice da je Velika Gospa ove godine ‘pala’ u četvrtak, baš na dan uzvratne utakmice protiv slovačkog velikana Ružomberoka. Da je taj dvoboj, recimo, odigran u srijedu, baš sve bi bilo po PS-u kad su Hajdukove europske avanture u pitanju.
U prvenstvo se krenulo tradicionalno, po obrascu koji uglavnom gledamo posljednjih sezona. Bez igre koja ostavlja bez daha, bez, blago rečeno, lakoće dolaska u prilike, ali rezultat je bio tu. Sve do drugog kola i remija s Lokomotivom u Kranjčevićevoj, nakon kojeg su se javili prvi znakovi nervoze, koju je dodatno podgrijala cijela ona saga se Perišićem. Kad je i na drugom ovosezonskom gostovanju izostala pobjeda (‘iks’ u Puli), nervoza je već poprimila jasnije konture. Navijači su odjednom shvatili kako je Perišić, sram ga bilo, prvenstveno gledao svoje, a ne interese Hajduka, što je stvarno bilo teško zaključiti gledajući njegovu dosadašnju karijeru. Takvi ljutiti i razočarani, srušili su spomenik koji su mu podignuli te počeli zidati novi, ovog puta Rakitiću. Čekao se samo još jedan krivi korak koji će tinjajuću vatru pretvoriti u požar.
Kad već do njega nije došlo na terenu, za to su se pobrinuli na katu. Smijenjen je Nikola Kalinić, a njegovo obraćanje javnosti nakon ‘cipele’ gotovo trenutno je i ovu sezonu bacilo u zaborav, prije nego je ona pošteno i počela. Spektakl je bio u najavi, ostalo je samo pripremiti kokice. Ili fritule, ovisi tko što voli. Kalinićev nastup očito je prosvijetlio sve na Poljudu, jer svi su nakon njega spoznali nešto što dotad nisu znali. Predsjednik je, tako, spoznao kako Kalinić nije kapacitet potreban za sportskog direktora. Isti onaj Kalinić kojeg je nekoliko mjeseci ranije predstavio idealnim čovjekom za tu funkciju. Konačno, nešto je naučio i sam Nikola. Baš nakon što je dobio otkaz, bivši sportski direktor shvatio je kako u klubu skoro ništa ne funkcionira kako bi trebalo. Kakav peh, a baš je sve bilo u redu dok mu se predsjednik nije zahvalio.
Naravno, ponovno se počeo preispitivati taj famozni model, opet su u prvi plan iskočili Nadzorni odbor, ljudi iz sjene koji upravljaju klubom, navijači koji je bave svime, pa tako povremeno i navijanjem. Priključili su se novinari, razni dušobrižnici i bivši igrači, svi odreda legende, koji godinama upozoravaju na ovo, ali ih nitko ne sluša. Pomalo tužno zaključivši kako su još jednom bili u pravu, koliko god bi voljeli da nisu. I Rakitićev odlazak postao je samo pitanje trenutka, a prema izlaznim vratima krenuo je i Livaja. Pa čak i da ostane, vrlo brzo će on vratiti izgubljene kilograme i postati onaj bezvoljni, lijeni uteg koji samo koči momčad.
I u takvoj atmosferi, preokupirani unutarnjim borbama, prepucavanjima i upiranjem prstiju, Bijeli su otputovali prema Maksimiru na završni čin. Čekao se samo poraz od Dinama kako bi se Gattusu uručio već pripremljeni otkaz i kako bi se po tko zna koji puta krenulo ispočetka. Što bi se uopće drugo moglo očekivati od susreta između svemirskog broda koji će se prošetati ligom i momčadi u takvom rasulu? Logika i zdrav razum sugerirali su samo jedno.
Međutim, da je logično i normalno, da je po očekivanju, to onda ne bi bio Hajduk. Otpisani i unaprijed prežaljeni, Splićani su slavili na terenu najvećeg rivala i perspektiva se ponovno promijenila. Dežurni pesimisti i skeptičari upozoravali su kako je to više do lošeg Dinama, nego do dobrog Hajduka, no naredne utakmice Zagrepčana i njih su ušutkale. Bijeli su, očito, pobijedili nikad jače Modre, u to nema sumnje.
I eto nas opet na početku. Zapravo, ne na početku, sad su akcije Hajduka i veće, nego što su bile na startu sezone. Dobro poznati miris osjeća se u zraku. Dinamo je ozbiljno uzdrman, čak ga je i Slaven nalup’o, pa kako onda ne razmišljati o naslovu? Ima tu, doduše, i ta Rijeka, ali tko nju uopće uzima za ozbiljno? Svi pogledi upereni su prema Maksimiru, Rijeka će posustati kad-tad. Ne igraju oni svaku utakmicu na Poljudu, pa da unaprijed mogu računati na tri boda.
Ljudi moji, je li ovo, konačno, ‘ta’ sezona? Hoće li Hajduk stvarno biti prvak? Iskustvo, razum i dobro poznata Einsteinova teorija kažu da neće, no ne bih se čvrsto držao za to. Nije ni taj Albert najpametniji čovjek na svijetu, može i on jednom pogriješiti. Mene stalno kopka ona prijateljeva teza s početka teksta. Nije on nekakav nogometni stručnjak, rijetko uopće nešto prognozira, ali kad to učini, gotovo uvijek bude u pravu. Zbog toga nekako više vjerujem njemu, nego iskustvu, razumu pa i tom Einsteinu. I zato ću bez ustručavanja reći: „Hajduk će biti prvak! Ako ne ove sezone, onda sljedeće sigurno!“.