✍️ Ante JUKIĆ
Kod Božića je sve jasno. Rođenje djeteta uvijek je poseban događaj, veselje i radost. I Uskrs je slavlje, konačna pobjeda, dokaz da sve ima smisla. No, Veliki petak je specifičan, kao vjerojatno niti jedan drugi dan u kršćanskom kalendaru. S jedne strane smrt, koja sa sobom uvijek donosi tugu, a opet nekako drugačija smrt. Svečana. Smrt kojoj se diviš i klanjaš.
Današnji dan postavlja uvijek ista pitanja. Ako je svemogući Bog, zašto je morao završiti na križu? Zašto je čovjeka morao tako spašavati, nije li mogao izabrati neki lakši način? I zašto je uopće morao spašavati čovjeka, pa on je Bog, mogao ga je stvoriti savršenog? Sve su to logična, ljudska pitanja, no u tome je i bit. Ljudska. Čovjek to nikad neće moći shvatiti u ovoj stvarnosti. Sva ova pitanja nadovezuju se na ono ključno, a ono će nam uvijek ostati tajna. Zašto je Bog uopće stvorio čovjeka? Jer, nije morao. Očito je tako želio, i očito je želio baš ovakvog čovjeka. Sa slobodnom voljom, koja je dovela do grijeha otkupljenog na križu. To su one stvari u koje se vjeruje ili ne vjeruje, koje se prihvaća ili ne prihvaća, jer racionalno se shvatiti ne mogu.
Na Veliki petak Krist se konačno objavljuje kao Bog. Sve dotad on je bio ‘jedan od nas’, družio se ljudima i dijelio našu svakodnevicu. Mogao si s njim pričati kao s prijateljem. Njegovo druženje s ljudima uglavnom je protjecalo u radosnoj atmosferi. Zato, uostalom, i govorimo o ‘radosnoj vijesti’. No, nakon Posljednje večere sve se mijenja, stvari postaju ozbiljne. Isus se konačno suočava s onime zbog čega je i došao na ovaj svijet. Tu na neki način prestaje njegovo prijateljstvo s ljudima, i pokazuje se kako je On ipak nešto veće. Nešto što čovjek nikad neće moći biti, ali ono što može slijediti.
Krist uvijek daje primjer čovjeku, pa tako i na križu. Žrtva, muka i patnja danas nisu popularni i poželjni, pokušava ih se maknuti u stranu. Neprestano nas obasipaju savjetima o lagodnom životu, o tome kako zaobići križeve. A to nije moguće. Križevi se ne zaobilaze, križevi se nose, s njima se suočava. I to uvijek s onima koji su baš po našoj mjeri. Ako je namijenjen tebi, to znači kako ga ti možeš i ponijeti.
Čak i na Veliki petak, u trenucima dok umire, Krist upućuje lijepe riječi i daje nadu. Razbojniku s desne strane obećao je kraljevstvo nebesko zato što je netom prije smrti povjerovao u njega. Iako je vjerojatno cijeli svoj život proveo daleko od Boga. Postoji li veće utjehe za čovjeka, od spoznaje da nikad nije kasno i da uvijek ima vremena za obraćenje, dok god smo živi? Ovo je također i pouka o našem odnosu prema drugima. Nismo mi ti koji trebamo prosuđivati tko je što zaslužio, je li pošteno jednako nagraditi onoga tko je vjeran Bogu cijeli život i onoga koji mu se obratio netom prije smrti. Ovo je česta tema Kristovih govora, koja je svoj puni smisao dobila u razgovoru s razbojnicima na križu.
Svakome je na izbor, hoće li biti razbojnik s Kristove lijeve ili desne strane. I hoće li uopće biti razbojnik. Jedan je ustrajao u svojoj nevjeri do smrti, dok je drugi prihvatio Isusa kao Boga i od njega dobio obećanje o mjestu u Kraljevstvu nebeskom. Veće nagrade i čvršćeg obećanja nema. Jer, kako kaže ona lijepa poslovica, Bog ne ispunjava čovjekove želje, ali izvršava sva svoja obećanja…