PIŠE: Ante JUKIĆ
Nema sumnje, Hrvatska je ustaška država.
Da nije tako, zar bi nam u vlasti i na najvišim političkim funkcijama bili ustaše, njihovi potomci i sljedbenici tog propalog režima? Nemojmo se praviti glupi, stvari su očite. A kad nam je takva vlast, što onda očekivati od ostalih sfera života.
Pogledajmo samo državne blagdane. Pametnom dosta, što bi se reklo. Nama je 10. travnja državni praznik i neradni dan, treba li tome uopće nešto dodati? Kao da to nije dovoljno, nego se svako malo obilježava nekakav ustaški dernek, čime se daje legitimitet zločinima koje su ustaše počinile. A sve pod pokroviteljstvom države i njezinih najviših dužnosnika, koji pohode takve događaje. O licemjerju i dvoličnosti tih političara mogao bih danima, pa mi je možda bolje odmah se zaustaviti.
Uglavnom, dok neke druge režime nedvosmisleno osuđuju i ne ostavljaju ni mrvicu prostora za ikakvu raspravu i nekakav drugačiji pogled, kod ustaša vrijede potpuno drugačiji kriteriji. Njihovi zločini se relativiziraju, stavljaju u kontekst, dok se u prvi plan guraju tobožnje pozitivne ostavštine tog diktatorskog režima. Neki idu toliko daleko, pa će reći i kako je ova današnja Hrvatska nastala na temeljima ustaškog pokreta i nekog tamo ustava iz tih vremena.
Mediji su posebna priča. Oni, koji bi trebali biti oaza objektivnog izvještavanja i iznošenja činjenica, većinom su toliko ideološki obojeni da je to zaista teško više gledati i slušati. Svoje proustaško opredjeljenje više ni ne pokušavaju sakriti, njihovo naricanje za tim propalim režimom i nametanje ustaštva i nejedinstva iskače sa svih strana.
Čak i ovi komercijalni, kao, neovisni mediji pušu u ustaška jedra, tako da uopće ne moramo ni spominjati kakav mentalni sklop dominira na nacionalnoj televiziji. Bilo da se radi o političarima, povjesničarima ili stručnjacima iz nekog drugog područja. Uvijek ista lica, uvijek isti krug ljudi, i svi oni, naravno, proustaškog pogleda na zbilju. Oni koji misle drugačije, mogu samo sanjati takvu priliku za javni nastup. Tu i tamo se, doduše, pusti i druge u eter, čisto da se ostavi dojam pluralizma, no to je beznačajno kad se gleda kompletna slika.
Jedan proustaški novinar tako već više od dvadeset godina ima svoju emisiju u udarnom nedjeljnom terminu na nacionalnoj televiziji, gdje u goste mahom dovodi svoje istomišljenike, s kojima onda lagano ćaska i širi ustaštvo i nejedinstvo. Kad, reda radi, ugosti nekoga tko nije zadojen ustaštvom, onda potpuno promijeni ćud i ne može skriti svoj animozitet. Sve, naravno, na račun poreznih obveznika.
Kulturu, zabavu pa i sport suvišno je i spominjati, to smo već odavno izgubili. Više ne postoji naše, regionalno, nego isključivo ustaško. Umjesto da brišemo granice, mi na njima dižemo zidove. O nastupu regionalnih zvijezda u ovoj ustaškoj Hrvatskoj može se samo sanjati. O filmovima i serijama naše tradicionalne balkanske produkcije samo maštati.
Kad se malo makneš od tih ideološki obojenih medija i pobjegneš van, dočeka te novi šok. Opet ustaše, gdje god se okreneš. Imena ulica, trgova, tvornica… Sve donedavno čak je i jedan od najpoznatijih trgova glavnog grada nosio ime ustaškog zločinca i diktatora, to je najbolji dokaz koliko ta bolesna ideologija kod nas još uvijek živi. To smo ime, hvala nedefiniranoj energiji, nekako uspjeli ukloniti, no nemojmo se zavaravati. Nisu se ustaše pomirile s time, oni samo čekaju priliku kad će svog neprežaljenog vođu ponovno rehabilitirati.
Nije, zaista, lako biti napredan i progresivan u ovoj zaostaloj državi. Ja se, doduše, još nekako i snalazim, ali žao mi je manjina i svih drugih ugroženih skupina. Možete misliti kako je njima u ovako bolesnom okruženju. Uskraćena su im sva prava, ni zucnuti ne smiju o svojim problemima i svojoj ugroženosti. Sretni su ako prođe dan, a da nisu napadnuti samo zbog toga što su drugačiji.
O nekakvom njihovom sudjelovanju u političkom životu iluzorno je i pričati, ovaj ustaški zakon ne ostavlja im ni zrno šanse za to. Tuga me hvata kad vidim kako u naprednim i progresivnim državama manjine mogu čak biti i presudan kotačić u formiranju vlasti nakon izbora, dok su u ovoj zaostaloj ustaškoj Hrvatskoj tako marginalizirani i obespravljeni.
Ipak, nije sve u ovoj državi tako crno, nisu svi tako zaostali. Postoji šačica ljudi i udruga koje se bore protiv ustaštva i tog bujajućeg fašizma, no njihov glas slabo se čuje, takvi borci teško pronalaze svoj put do javnosti. Kad se dijele sredstva iz državnog proračuna, za njih nema ništa. Ako samo spomeneš da si antifašist, odmah te se proglasi zločincem i mrziteljem, te bivaš bačen na margine.
Antifašistički aktivizam u ovoj ustaškoj Hrvatskoj je državni neprijatelj broj jedan. S druge strane, razne ustaške i fašističke udruge neprestano su u medijima, a donacije iz proračuna za njih su redovite i izdašne. Ma ljudi, dosta je skrivanja, samo slijepac ne vidi kakva je ovo država. Pa ovdje se još uvijek isplaćuju ustaške mirovine. Hej, ustaške mirovine, u 2024. godini!?
Zaista, nema sumnje, Hrvatska je ustaška država.