PIŠE: Ante JUKIĆ
U idealnom svijetu nema uvreda, nasilja pogotovo. No, svijet nije idealan, nikad bio, niti će ikad biti. A kad je tako, onda biraš najbolje od onog što imaš, ponekad biraš i manje zlo. Evo, ja, recimo, volim kad se malo zakuha na nogometnim utakmicama. Priznajem, kriv sam. Draže mi je to od komorne, kazališne atmosfere. Mislim kako smo kao društvo malo postali preosjetljivi. Stadion je specifično mjesto. Što se tamo dogodi, tamo i ostaje, ne treba u navijačkom folkloru tražiti nekakve poruke za svakodnevni život. Zato nemam ništa protiv zdravog i suptilnog podbadanja suparničkih navijača, lijepo mi je vidjeti i koreografije s popratnim efektima. Sve dok je to u nekim normalnim granicama.
E, sad, moje je mišljenje kako je ta granica u srijedu prijeđena. Poruka na istoku bila je malo neukusna i promašena, barem za moj ukus. Moglo se to puno efektnije i pristojnije izvesti. Ali, ‘ajde, ako ništa drugo, riječi bar nikoga ne mogu ozlijediti ili ubiti. Poput one signalke s juga ekipe s juga. U tom je slučaju granica debelo prijeđena. Kako se ono kaže, od institucija očekujemo promptno djelovanje. Sve je lijepo snimljeno, stvarno se nadam kako će dotični junak biti propisno kažnjen i kako jedno vrijeme (a možda i nikad više) neće pohoditi utakmice. Ali, prije institucija, kazniti bi ga trebala sama navijačka skupina, time bi pokazali kako nisu svi isti. Oni se često žale kako ih se sve trpa u isti koš, evo im prilike očistiti svoje dvorište.
Dosta o stadionu, sad bih prozborio riječ-dvije o toj famoznoj šetnji gradom gostujućih navijača. Opet se vraćam na priču o idealnom svijetu. U njemu bi suparnički navijači s kolodvora bez ikakve pratnje došli u centar grada, popili nešto s domaćinima i onda zajedno krenuli put stadiona, svaki na svoju tribinu. Ili, još bolje, svi na sve tribine, bez razdvajanja. No, u ovom svijetu scene s vinkovačke pješačke zone u najmanju su ruku čudne. Ako policija zaista nije imala ništa s tim, možemo govoriti o nekakvim propustima. Ukoliko je to bila njihova ideja, volio bih čuti objašnjenje. Puno se ovih dana priča o tome. Ne bih želio nikoga prozivati, samo bih, kažem, volio čuti objašnjenje. Možda zaista postoji neko logično.
I na kraju, malo i o patetici. Nju baš ne volim, a bilo je je (može se valjda tako napisati?) podosta. U moru komentara, najjači mi je jedan koji izražava zabrinutost zbog gimnazijalaca koji nisu mogli na veliki odmor, pa su ostali gladni. Čak su navodno dan poslije pronašli i kostur izgladnjelog gimnazijalca.
Dajte, ljudi, nemojmo biti smiješni i praviti dramu tamo gdje je ne bi trebalo biti. Nije se ništa našim gimnazijalcima dogodilo zato što su morali propustiti jedan veliki odmor, izdržljivi su to ljudi. Jedino tragično u toj priči je to što nisu mogli zapaliti, e to je, recimo, skandalozno.
Općenito mislim kako smo ovih dana malo previše histerizirali i moralizirali. Kao, došli huligani s juga koji će uništiti naš grad i poremetiti mirnu nam i pitomu svakodnevicu. Uznemiriti ljude koji ne znaju ni za što, osim za ljubav i mir. Navijači Hajduka, kakvi god jesu, sigurno nisu ni problem ni opasnost za Vinkovce. Toliko rijetko dolaze, da su beznačajni. Kao što trebaju oni, tako i mi trebamo prvo pomesti pred svojim golom. Nisu ni naši navijači baš cvijeće i ministranti, a nismo ni svi mi ostali. Ili ćemo navijače Hajduka možda optužiti i za smeće na ulicama, uništavanje javnih površina, vandalizam na dječjim igralištima, nasilje i tučnjave vikendom?
Bilo bi dobro ipak malo stati na loptu. A možemo je i zaustaviti rukama…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.