PIŠE: Ante JUKIĆ
Često mi ljudi znaju reći da sam neozbiljan, da se bavim nevažnim, banalnim i trivijalnim temama. Ja mislim da ne postoje nevažne teme, da čak i one naizgled banalne govore puno toga o čovjeku i društvu općenito. A i ‘ozbiljno’ je danas relativan pojam. Što uopće znači biti ozbiljan? U ovom svijetu baš oni koji su ozbiljni često ispadaju neozbiljni i smiješni. Takva su vremena očito.
Meni se ponekad čini kako je sve ovo nekakav igrokaz, predstava ili parodija. Toliko je apsurda oko nas, da čovjek ne može vjerovati kako je to stvarno istina. Možda sudjelujemo u nekakvom eksperimentu, a da toga nismo ni svjesni? Možda služimo kao diplomski radovi i doktorske disertacije psiholozima i psihijatrima? A možda je sve ovo skrivena kamera? I tu mogućnost uzimam u obzir. Ne bi me uopće iznenadilo da netko klapne rukama i kaže: „Hvala vam ljudi, bili ste dobri“. Zapravo, ne da me ne bi iznenadilo, nego se tome i nadam. Jer stvarno ne želim vjerovati da je ovo ‘za prave’.
Kako ozbiljno shvaćati svijet u kojem se borci za sva moguća prava bore protiv prava na život? Kako ne misliti da je parodija svijet u kojem humanisti i pacifisti veličaju diktatore i ratne zločince? Kako, nego kao satiričnu predstavu, doživjeti skupove na kojima aktivisti idealiziraju režime koje su ljude poput njih rješavali po kratkom postupku?
Kad pluralisti ušutkavaju sve neistomišljenike, kad borcima protiv govora mržnje baš mržnja isijava iz očiju, kako to ne shvatiti kao parodiju? Kako ne smatrati igrokazom svijet u kojem se mišljenje o konkretnom cjepivu povezuje s mišljenjem o obliku Zemlje? Kako ozbiljno shvaćati svijet u kojem biljke i životinje postaju važnije od čovjeka, u kojem je borba za okoliš postala ideologija? Kako ne misliti da je parodija svijet u kojem se patetično dramatizira zbog napuštenog psa, dok se ubojstvo nerođene djece smatra dostignućem? Svijet u kojem ljudi pričaju sa svojim našminkanim i u vunene pulovere obučenim kućnim ljubimcima?
Kako ostati ozbiljan u svijetu u kojem ljudi nemaju vremena ni za narezati kruh, ali zato mogu cijeli dan protratiti na gluposti? Kako ne vidjeti parodiju kad netko popuši dvije kutije cigareta i popije nekoliko kava u kafiću dnevno, istodobno se žaleći kako je sve skupo i kako nema novaca? I kako ga, eto, malo srce i pluća muče. Kako ne smatrati parodijom svijet u kojem pet ljudi sjedi za istim stolom, svaki buljeći u ekran svog mobitela? Pametnog mobitela. I ne samo što je mobitel pametan, sad su već i auti i bicikli takvi. Konačno, danas su i klupe pametne. Pa, kako ne biti satiričan u takvom svijetu?
Ma, ne moramo uopće dalje nabrajati, dovoljna je samo jedna stvar. Jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu je senilni starac koji ujutro kad se ustane doslovno ne zna kako se zove. Je li on glavni ili je samo lutka na koncu, je li izabran ili nametnut, nije ni bitno. Apsurdno je, kako god okreneš.
Kao vrhunac, baš ovih dana čuo sam kako predsjednik Hajduka govori o dugoročnoj strategiji. I ‘ajde ti sad budi ozbiljan u takvom svijetu.
Ne znam za vas, dragi čitatelji, ali ja stalno čekam taj ‘klap’. Ovo mora biti nekakva skrivena kamera. Najozbiljnije vam kažem.