PIŠE: Ante JUKIĆ
Sa svakim novim Vinkovačkim jesenima postavljaju se stara pitanja. Je li ova manifestacija još uvijek onakva kakvom su je zamislili utemeljitelji ili se malo odmaknula od izvorne ideje i pripustila neke elemente koji od nje odstupaju? Mogu li uopće događaji koji prizivaju povijest biti moderni? I kakve veze s folklorom ima onaj okomiti kružni tok ispred knjižnice?
Jeseni imaju ‘problem’ kao i sve slične tradicijske manifestacije. Ako ostanu zatvorene, ograničene samo na ono što u biti predstavljaju, s vremenom dođe do zasićenja i nisu više toliko zanimljive. S druge strane, ako se u njih ‘nabaca’ svakakvih sadržaja, postoji opasnost da se izgubi ona izvorna nit. I koje je onda rješenje? Kao i uvijek, stvar je u mjeri. I koliko god Vinkovačke jeseni bile jedna od onih stvari koje se ne mogu kupiti novcem, ne može se pobjeći od činjenice kako su one danas i komercijalne, kako mnogi u njima vide priliku za zaradu. Nije to nužno loše i ne treba od toga bježati.
Naš je problem što često stvari gledamo iz svoje perspektive, što se ponekad emotivno vežemo za prošlost. Pa su nam onda i Jeseni nekad bile bolje, zato što su bile izvornije, jer nije bilo ovih modernih stvari koje nemaju veze s tradicijom. Često se i pozivamo na starije generacije, uz one neizostavne konstatacije o ‘okretanju’ u grobu’ i ‘sramu koji bi osjećali da vide u što su se Vinkovačke jeseni danas pretvorile. Po meni, potpuno pogrešno. Ne znamo mi što bi naši stari rekli i što bi mislili. Možda bi baš bili sretni što život nije ostao onakav kao što je nekad bio. Nisu ni oni baš uvijek bili sretni, niti su uživali u stvarima koje su radili, kao što mi to znamo predočiti. Živjeli su tako jer su jednostavno morali, drugačije nisu mogli, za bolje nisu znali.
Neki danas doživio sam jednu baš upečatljivu scenu. Na klupi sjedi snaša u nošnji, u jednoj ruci Coca-Cola, u drugoj mobitel. I lagano pije i ‘skrola’. Isprva mi je to bilo malo groteskno, ali onda sam shvatio da je to na neki način i normalno. I one snaše iz povijesti bi vjerojatno isto tako, da su imale mogućnost.
Još nešto. Kao što znamo mistificirati prošlost, znamo misliti i kako se svijet okreće oko nas. Često čujem komentare, kako se na tim Jesenima stvari stalno ponavljaju. Kao, koga to više može zanimati, kad smo sve već toliko puta vidjeli? I takav način razmišljanja mi je malo čudan. Što ima loše u tome, barem jednom godišnje iznova si osvijestiti neke vrijednosti? Ne kaže se, uostalom, uzalud, kako je povijest učiteljica života, a ponavljanje majka znanja. A to što smo mi već nešto toliko puta vidjeli, znači samo kako su nas godine stigle. Nismo mi jedini na svijetu, dolaze nove generacije koje se prvi puta susreću s time. Dolaze ljudi iz drugih krajeva, koji još nisu vidjeli to što je nama već pomalo postalo dosadno. Ne održavaju se te Jeseni samo zbog nas.
Bilo bi loše kad bi tradicija u potpunosti nestala iz Vinkovačkih jeseni. tad bi mogli govoriti o tome da smo prodali našu najpoznatiju manifestaciju. No, to se nije dogodilo, niti će se ikad dogoditi. Tradicija je i dalje tu, samo su neke stvari dodane. Što je i logično, jer i vrijeme je drugačije u odnosu na ono kad su Jeseni rođene. I vjerujem kako ni njihovi utemeljitelji ne bi imali ništa protiv toga. Najvažnije je da postoji mogućnost izbora, da svatko može izabrati ono što mu odgovara. Ne mora nam se sviđati svaki štand, svaka kućica, kompletna glazbena i gastronomska ponuda. Ne moramo ni biti oduševljeni lunaparkom i sličnim sadržajima. Izaberimo ono što se nama sviđa, a ostalo lagano zaobiđimo i zanemarimo. Ponuda je velika i svatko može izabrati nešto za sebe, koliko god to stvarno izlizano zvučalo.
Za kraj, kad se već govori o tom ‘sukobu’ starog i modernog, ponovno bih ukazao na jednu stvar. Mislio sam zažmiriti ovog puta, ali jednostavno ne mogu. Nekad smo, naime, ovu našu manifestaciju zvali punim imenom, Vinkovačke jeseni, a ako smo baš morali koristiti kraticu, onda je to bilo – Jeseni. No, s vremenom je došlo do obrata, pa sad uglavnom slušamo – Vinkovačke. Meni to baš glupo zvuči, ne može pridjev tako sam stajati, mislim kako bi se i lingvisti složili sa mnom. A i koliko ima smisla u ovom gradu nešto zvati vinkovačkim? Pa u Vinkovcima je sve vinkovačko. Dakle, ili puno ime, ili ‘Jeseni’, ako mene pitate. Eto, samo toliko, oprostite na ovoj digresiji.
Uglavnom, dobro nam svima došle još jedne, 60. Vinkovačke!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.