✍️ Ante JUKIĆ
Pitaju me mnogi: „Kako više možeš živjeti s njom, kako je podnosiš?“, pa dodaju: „Nije vrijedna te patnje.“
Slažem se, nije lako. Ponekad me stvarno guši, ne mogu disati. No, opet, sam sam birao, nitko me nije tjerao. Najlakše bi sad bilo pobjeći, ali to ne želim. Preživio sam i teže trenutke, preživjet ću i ovo. Uostalom, pa nije ona baš toliko nepodnošljiva kao što izgleda. Ruku na srce, bez nje bi sve bilo nekako hladno i tmurno.
I zato je stoički podnosim, puno lakše nego konstantne razgovore i ispitivanja. Evo, odmah ću potpisati gdje god treba, radije prihvaćam godinu dana života uz nju, nego jedan sat razgovora. To je prava muka, to baš iscrpljuje.
Ovim putem pozdravio bih onoga koji je konstatirao kako ne postoje glupa pitanja, da mi je samo upoznati dotičnog pametnjakovića. Ako ne postoje, u koju bi onda kategoriju smjestio „Je l’ vruće?“ pri 35 stupnjeva? Kako uopće odgovoriti na to? Kažeš li da nije, ispast će da se rugaš i praviš pametan. Svima je vruće, samo, eto, tebi nije. Priznaš li da je, osjećaš se glupo jer si samo konstatirao ono što je toliko očito, za što ne treba biti naročito pametan. I što je najgore, odmah te nekako uvuče i u spiralu kukanja, iako se niti jednom riječi nisi žalio.
Da, vruće je, to je činjenica. I što sad? Pa dio je godine u kojem mora biti tako. Manite se više razgovora o vrućini usred ljeta! Dajte malo o partizanima i ustašama, u ovim trenucima čak mi i to zvuči osvježavajuće.
Kaže jedna poslovica: „Ako želite zaboraviti na sve probleme svijeta, obujte dva broja manje cipele i hodajte u njima cijeli dan (možete i plesati, dodala bi Sanja Doležal).“
Osobno sam se uvjerio da je to istina, nisu čak bila potrebna ni dva, dovoljan je bio jedan broj manji. Zaista, tog dana ne more vas nikakvi drugi problemi, ne razmišljate ni o čemu, sve što želite je doći kući. A kad napokon stignete kući i konačno skinete cipele, tek tad nemate nikakvih problema i nikakve negativne misli ne kolaju vam glavom. Osjećate samo neopisivu sreću i olakšanje.
Priča s malim cipelama ima nekakve poveznice s onim što ovih dana proživljavamo. Primijetio sam kako ljudi vrlo malo ili gotovo nikako ne pričaju o brojnim problemima koji ih tište, ne iskazuju svoje nezadovoljstvo s mali milijun stvari, ne kukaju kao obično. Nema riganja vatre po političarima, ne priča se o inflaciji, masovnim poskupljenjima i mladima koji su baš zbog toga i ni zbog čega drugog odselili u Irsku i Njemačku. Čak ni o nogometu toliko ne razglabamo, iako je u tijeku Svjetsko. Svi imaju samo jedan problem.
E, sad, kako ga riješiti? Prvo ćemo pokušati sa starom i prokušanom metodom, po kojoj si, kad god nam je teško, treba osvijestiti kako postoje oni kojima je još gore. Postoje oni (djeca u Africi su uvijek dobar primjer) koji nemaju ni približno dobre uvjete kao mi koji si barem možemo olakšati ovu situaciju. Tu su i oni naši sugrađani i poznanici koji u punoj opremi rade na krovovima, asfaltiraju ili zidaju. Svatko od nas može se sjetiti puno onih kojima je teže nego nama, i to bi nam uvijek trebalo biti na pameti prije nego zakukamo. Nažalost, ova metoda olakšavanja teške situacije uglavnom ne daje željene rezultate, jer čovjek je, koliko god naglašavao svoju humanost i altruizam, ipak najvažniji sam sebi. I teško će ga u neugodnim situacijama utješiti što uvijek postoji netko kome je još gore. Dakle, morat ćemo pokušati s nečim drugim.
Možda nas utješiti može spoznaja da od ove situacije mnogi imaju koristi, možda čak i naši voljeni ili bližnji. Kako se ono kaže, u svakom zlu ima nečeg dobroga. Ili, dok nekome ne smrkne, drugome ne svane. Prodavači i serviseri klima uređaja, prodavači vrtnih bazena, sladoleda, hladnih pića i lubenica, iznajmljivači suncobrana – svima njima je pala kašika u med, toliko da vrška jedva viri iznad površine. Umjesto da kukamo zbog sebe, trebali bi biti sretni zbog njih. Možemo li to?
Iz iskustva govoreći, teško. Koliko god bio svjestan da mnogi ljudi imaju većih problema od njega, koliko god mu bilo drago da i u naizgled teškim vremenima netko uvijek ima koristi, čovjek uvijek traži nešto svoje, traži razlog za vlastito zadovoljstvo. Netko bi to nazvao sebičnošću i pohlepom, ja bih rekao kako je to normalna osobina čovjeka. Sveti su oni ljudi koje u potpunosti ispunjava sreća drugih i koji nikad ne traže ništa za sebe, no svetaca je malo, većinu ipak činimo mi ‘obični’ ljudi, s barem malom dozom sebičnosti. Što bi, dakle, nas osobno u ovoj situaciji moglo razveseliti, pitanje je sad?
Pa, ne trošimo novac za grijanje (zna se i to nekad dogoditi ljeti), i trava sad sporije raste, a to znači manje košnje i manje novca potrošenog za gorivo. Nadalje, koliko god da je neugodno, barem nema materijalnih šteta, a nije da nismo s time imali iskustva proteklih godina. Prilično je izvjesno i da neće biti snijega, dakle, ne moramo se zamarati i umarati lopatanjem oko kuće. Uglavnom, skupilo se sad već dosta razloga zbog kojih bi trebali prestati kukati i ponašati se kao da su se svi problemi svijeta sručili na naša leđa.
Ako, ipak, sve ovo dosad nabrojano nije bilo dovoljno, bojim se i šapnuti sljedeći savjet. Znate ono, žrtva i odricanje, prihvatiti problem objeručke, staviti križ na leđa i radosno ga nositi. Teško, jako teško to danas prolazi. Žrtva, patnja i odricanje nisu, kako se to kaže, ‘in’, tako da je to možda i bolje ne spominjati.
Kako ovaj aktualni očito ne možemo do kraja riješiti, vratimo se na priču i cipelama, i sjetimo se da barem drugih problema trenutno nemamo. A, za ovaj nerješivi, evo nekoliko savjeta. Ne gledajte i ne slušajte medije! Znam, apsurdno je tako nešto izjaviti upravo u medijima, no ovaj današnji svijet ionako je put apsurda. Znate i sami kako mediji funkcioniraju. Senzacionalizam, dramatiziranje, bombastični naslovi – sve to kod čovjeka stvar dojam da je situacija još gora nego što je. Otkačite se od toga, i vidjet ćete da nije baš toliko teško. Istina, ostat ćete možda uskraćeni za savjete o tome kako treba izbjegavati sunce i boravak na otvorenome, kako treba piti dosta tekućine, no to ćete već nekako i sami dokučiti.
Isto tako, molim vas, nemojte kukati! Nikad se u povijesti nije kukanjem uspjelo promijeniti vrijeme, gotovo je sigurno kako neće ni ovoga puta. Nemojte pričati o toplinskim valovima i udarima, superćelijama i pekama (osim ako se radi o janjetini, hobotnici ili krumpiru, tada je, dapače, poželjno). Umjesto toga, koristite već pomalo zaboravljeni izraz ‘ljeto’. Vjerojatno se sjećate, to je ono doba godine za koje je ovako vrijeme manje-više primjereno.
Konačno, zapamtite ovo, zabilježite negdje 2026. godinu i ove dane. Da ne bi, kad za par godina bude jednako, slušali kako nikad nije bilo ovako, kako ‘ja u svojih 80 godina ovo još nisam doživio’. Ako već mediji žive od ‘ovo nikad niste vidjeli’, ‘nećete vjerovati što se dogodilo’, ‘ovo morate vidjeti’, ne moramo im mi davati povoda za to. Evo, ja sam provjerio, 2024. je početak ljeta bio isti ovakav. Dakle, prije samo dvije godine. Tad sam i napisao ovaj tekst, koji sad vadim iz ladice.
I da, za kraj, neka vam ni slučajno, ali baš ni slučajno, prva riječ kad nekoga sretnete ne bude ona. To stvarno zna biti zamarajuće i naporno, puno više od nje same. U ovoj situaciji poželjniji je čak i ‘Šta ima?’, kralj glupih pozdrava i fraza.
Toplo vas pozdravljam!
P. S. Nego, kako je kod vas? Ima l’ vrućine?
