PIŠE: Ante JUKIĆ
Na današnji dan 1999. godine preminuo je dr. Franjo Tuđman. Iako je od tog 10. prosinca prošlo više od četvrt stoljeća, prvi hrvatski predsjednik i dalje intrigira. Njegov lik i djelo još uvijek su predmet analiza i rasprava, mnogi ga rado stavljaju u usta. I oni koji vole Hrvatsku, ali još više oni koji je ne osjećaju svojom. To mi je uvijek bilo zanimljivo, kad netko tko je praktički cijelu svoju političku karijeru posvetio omalovažavanju, pa i pljuvanju prvog hrvatskog predsjednika, kaže: „To ni Tuđman nije/ne bi učinio“. Odjednom, eto, on od omraženog autokrata postaje neupitni autoritet čije odluke se ne preispituju. Možemo reći kako je prvi hrvatski predsjednik danas svojevrsni ‘jocker’ kojim se maše kad se ne može obrazložiti svoj stav. Na njega se poziva ovisno o potrebi. Kad se sve tvoje teze pokažu kao isprazne floskule i u konačnosti laži, kad više ne znaš što bi, Tuđman je zadnji branik.
Jedan od najčešćih argumenata kojeg ekstremni ljevičari danas potežu kad se ogole svi mitovi njihovog ‘antifašizma’ je – pa i Tuđman je bio partizan. Njemu odmah uz bok je – pa i Tuđman je bio Titov general. Zanimljiva argumentacija, kojom ću se malo detaljnije pozabaviti u nastavku.
Za primijetiti je kako u Hrvatskoj postoji mnogo ljudi koji su bili izrazito bliski prvom hrvatskom predsjedniku. Toliko, da su znali sva njegova promišljanja, da su čak i osobno sudjelovali na tajnim sastancima na kojima su se dogovarale razne pljačke i teritorijalne podjele drugih država. Zavidim tim ljudima, čak sam pomalo i ljutit što mene nitko nije zvao. Opet, ima i onih koji se nisu družili s predsjednikom, ali svejedno znaju sve o njemu. Čuli od drugih ljudi ili od medija. A kad mediji nešto kažu, to je sigurno istina. Oni nikad ne bi lagali ili rovarili protiv države.
Ja, priznajem, nisam osobno poznavao dr. Tuđmana, nikad s njim nisam ni riječi prozborio. Ne znam što mu je na pameti bilo kad se budio i kad je lijegao. Ne želim ni suditi o tome kakav je čovjek bio. Pokušat ću se držati činjenica i postaviti neka logična pitanja. Ili, barem meni logična.
Dakle, Franjo Tuđman je bio partizan, to je činjenica. No, što s tim, što nam to konkretno govori samo za sebe? Ništa. Mnogi su ljudi bili u partizanima, pa su im svejedno životne sudbine drugačije. Evo sad još jedne činjenice. Dok su se partizani borili za Jugoslaviju, Tuđman je kao bivši partizan postao prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Države koja je krvlju platila izlazak iz te iste Jugoslavije. Čudno, zar ne?
Idemo dalje. Franjo Tuđman je bio dio jugoslavenskog režima, i to je činjenica. Da bi naposljetku postao predsjednik države protiv čije se samostalnosti taj isti režim borio. Kako, zašto? Ne pitajte mene, ne znam ja ništa, ja samo konstatiram.
E, ovo je posebno zbunjujuće. Franjo Tuđman je bio general Jugoslavenske vojske, i to je činjenica. Štoviše, kažu kako je bio jedan od omiljenih Titovih generala. Dobro, i, što sad? Što nam to govori? Pa, i mnogi generali Hrvatske vojske koji su se istaknuli u Domovinskom ratu i čije su zasluge za samostalnost naše države neosporne, također su svojedobno bili u Jugoslavenskoj vojsci. Istoj onoj čije su oznake kasnije nosili Šljivančanin, Mrkšić ili Kadijević. I, što sad, što ćemo s tim? Hoćemo li sve generale jugoslavenske vojske stavljati u isti koš?
‘Ajmo mi radije opet o činjenicama. Franjo Tuđman se kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske suprotstavio agresiji JNA, one u kojoj je nekad i sam bio. Ta ista vojska kojoj je nekad pripadao raketirala je Banske dvore želeći ga ubiti. Tu istu vojsku on je kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske u konačnosti porazio. Meni je sve to nekako zbunjujuće. Da, bio je partizan, bio je Titov general i bio je dio jugoslavenskog režima, no očito je odstupio sa zacrtanog puta. Postao je predsjednik države protiv koje se jugoslavenski režim borio. Dok je Tito svaku ideju samostalne Hrvatske gušio, njegov omiljeni general postade njezin prvi predsjednik. Čudno, zar ne? Ali, činjenica.
Analizirati političku i društvenu ostavštinu Franje Tuđmana možemo satima i nikad se nećemo složiti oko svega, no u jednom se ipak možemo. Prvog hrvatskog predsjednika već evo 26 godina nema među živima i stvarno je vrijeme prestati ga koristiti kao argument u političkom životu. On je djelovao u jednom potpuno drugačijem vremenu i njegove odluke se mogu procjenjivati samo uzevši u obzir okolnosti u kojima je Hrvatska bila tada. Svi aktualni političari koji sebe smatraju ozbiljnima trebali bi svoje odluke i stavove obrazlagati jasno, nedvosmisleno i iz sadašnje perspektive, a ne se pozivati na čovjeka kojeg nema već dva i pol desetljeća i za kojeg ne možemo znati kakve bi odluke donosio u 2025. godini.
A posebno bi njegovo ime u usta trebali prestati stavljati svi oni koji na gaje pretjeranu ljubav prema Hrvatskoj. Ili bi se barem trebali dogovoriti sami sa sobom, je li predsjednik Tuđman mjerodavan ili nije? Je li licemjerno s jedne ga strane pljuvati i omalovažavati, a onda, kad je to za dnevnu politiku potrebno, isticati kako je, eto, i on bio u partizanima. Kad ga već smatraju svojim, onda bi prema njemu trebali pokazati puno više poštovanja.
Očiti animozitet kojeg ekstremna ljevica u Hrvatskoj isijava prema dr. Franji Tuđmanu meni govori samo jedno. Da, bio je partizan, bio je Titov general, ali je svejedno srušio sve njihove snove. A to je posebno bolno. Toliko, da se neki u ovoj državi još uvijek nisu s time pomirili.
I kad je već cijeli tekst prošao u znaku činjenica, vrijedi na kraju još jednom istaknuti onu najvažniju. Dr. Franjo Tuđman je bio prvi predsjednik samostalne i neovisne Republike Hrvatske, to će zauvijek ostati zapisano u povijesti, to nitko nikad neće moći osporiti.
I dok mu oni koji vole Hrvatsku to nikad neće zaboraviti, oni koji je ne vole to mu nikad neće oprostiti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.